Mozaik
Iskasapila Jugoslaviju: Najneuspješnija europska država 20. stoljeća
Jugoslavija je zastrašivanjem prinudila milijune stanovnika na šutnju – na život u svojevrsnoj shizofreniji u kojoj nisu mogli zaboraviti prošlost, a nisu je se smjeli sjećati.
Mirjana Kasapović, ugledna dugogodišnja profesorica Zagrebačkog fakulteta političkih znanosti, objavila je znanstveni rad koji se bavi nematerijalnim i političkim ostacima nekadašnje Jugoslavije. Naslov ove beskompromisne i oštre analize jest “Zbogom postjugoslavenstvu!“, a objavljena je u časopisu Anali Hrvatskog politološkog društva.
Iz iznimno zanimljivog rada izdvajamo dijelove koji odgovaraju na pitanja što je Jugoslavija bila nekada, a što njeno apliciranje na suvremeno društvo znači danas? Je li bila užas ili država bez mrlje, kao što neki tvrde? I što stoji iza hvalospjeva koje joj neki i danas pjevaju? Pročitajte u nastavku.
Zašto je Jugoslavija bila čisti promašaj?
Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992, dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih građana – u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih “južnoslavenskih plemena” i svojih “bratskih naroda i narodnosti”. Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina – zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.
O čemu se nije smjelo govoriti?
Koristila je najnasilnije metode obračuna s ratnim neprijateljima i političkim protivnicima. Jugoslavenske vojne snage pobile su više desetaka tisuća hrvatskih, slovenskih i drugih ratnih zarobljenika i civila u Sloveniji i Austriji nakon formalnoga svršetka rata 1945. O tome se u historiografiji i politici nije govorilo sve do raspada države, kako zato što je država skrivala i brisala tragove svojih zločina tako i zato što je zastrašivanjem prinudila milijune stanovnika na šutnju – na život u svojevrsnoj shizofreniji u kojoj nisu mogli zaboraviti prošlost, a nisu je se smjeli sjećati (Latino, 2019).
Provodila je etnička čišćenja
Izvršila je masovno etničko čišćenje pripadnika njemačke nacionalne manjine u Vojvodini i Slavoniji prognavši oko pola milijuna ljudi. Na talijansku manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji primjenjivala je mjere odmazde. Kada je završila nasilne obračune s ratnim neprijateljima i njihovim “slugama”, okrenula se stvarnima i izmišljenima političkim neprijateljima nove vlasti – klerofašistima, ibeovcima, hebrangovcima, đilasovcima, rankovićevcima, anarholiberalima, praksisovcima, šezdesetosmašima, maspokovcima, unitaristima, separatistima, islamistima i dr. – prisilno ih deportirajući na otoke s neljudskim uvjetima života, osuđujući ih na višegodišnje zatvorske kazne, proganjajući njih i njihove obitelji, izopćujući ih iz javnoga života. Tajne službe jugoslavenske države ubile su desetke političkih emigranata u atentatima i drugima terorističkim metodama.
Diskriminirala je neke svoje narode
Odnos prema slovenskom, makedonskom i albanskom te književnostima na tim jezicima bio je kulturna izvedenica prešutnoga političkog uvjerenja da su narodi “srpskohrvatskoga” jezika činili politički centar, jezgru države, dok su govornici drugih jezika živjeli na političkim periferijama koje nisu bile jednako konstitutivne za državu i, u krajnjem slučaju, nužne za njezin opstanak. Smatralo se da “inferiornija periferija”, Makedonija, nema stvarnih interesa i želja da se odvoji od Jugoslavije, dok je bez “superiornije periferije”, Slovenije, ako bi se i odcijepila, Jugoslavija ipak mogla opstati. Kosovo se pak uvijek moglo pacificirati silom. Stoga su politički animoziteti i difamacijske metode postjugoslavena usmjereni ponajviše na Hrvatsku koju smatraju najodgovornijom za raspad Jugoslavije. Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija nisu uistinu željele taj raspad, a Slovenija ga nije mogla samostalno i neopozivo prouzročiti. Da se Hrvatska nije odcijepila, Jugoslavija bi opstala.
O postjugoslavenstvu i postjugoslavenskim studijima
Postjugoslavenske studije postavljaju nekoliko jednostavnih pitanja. Zašto se suvremene političke činjenice, kako što je postojanje novih država, određuju mrtvim povijesnim faktom, kao što je Jugoslavija? Po čemu su to puke postjugoslavenske države? Samo po tome što su nastale poslije raspada SFRJ, premda su neke od njih postojale prije nastanka prve jugoslavenske države? Bi li bilo smisleno Kraljevinu Jugoslaviju nazivati posthabsburškom i postosmanskom državom – vezujući je nominalno za dva višestoljetna moćna imperija koji su ostavili duboke kulturne i društvene tragove u zemljama kojima su vladali i za koje je nemalo podanika Kraljevine Jugoslavije bilo osjećajno vezano? Ili je Kraljevina Jugoslavija bila postsrpska država? Zašto se Češka i Slovačka ne nazivaju postčehoslovačkim državama i zašto nema postčehoslovačkih studija? Tko još ozbiljan naziva Estoniju, Letoniju i Litvu postsovjetskim državama? I tko će poslije sadašnjega rata nazivati Ukrajinu postsovjetskom zemljom, kao što se poslije razarajućih ratova devedesetih godina Hrvatska i Bosna i Hercegovina nazivaju postjugoslavenskim zemljama?
Što se želi postići postjugoslavenstvom i demoniziranjem novih država?
Postjugoslavenstvo je bilo i ostalo ideološki konstrukt kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega virtualno operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna ili društvena činjenica. Nastojanja da se jedna ideološka fikcija pretvori u političku fakciju urodila su i imenovanjem te fikcijske tvorevine – ona se naziva “postjugoslavijom” (Abazović i Velikonja, 2014; Peruško, 2016; Babić, 2021). Ono što je bilo neimenovano, a činilo se i neimenljivim, ipak je dobilo bizarno ime.
Simbolično mjesto postjugoslavije prije je zauzimala regija, ali to je bio previše općenit, konvencionalan i prozaičan izraz. Postjugoslavenski diskurs stoga želi zamijeniti regionalistički “performativni diskurs” kako bi nametnuo i legitimirao novo određenje granica, stvorio nove mentalne slike kod ljudi i manipulirao njima te pomoću svoje simbolične moći i funkcije gradio i razgrađivao društvene skupine i zajednice koje žive na respektivnom prostoru (Bourdieu, 1991: 220-221). Postjugoslavija intencijski integrira različite termine u jedinstven naziv. Da bi se ta tvorevina “oživjela”, nužno je, eksplicitno ili implicitno, misaono dekonstruirati i desubjektivizirati, a obično i politički denuncirati i demonizirati države koje postoje na “njezinu” tlu što su ga, takorekući, uzurpirale.
