‘Izbacila sam ga iz stana i života, pila viski. Danas bih sve drugačije’

Australska novinarka Amanda Platell (66) progovorila je kako je 1988. godine ostavila supruga – iste sekunde kad je saznala da ju vara. U osamdesetima su, kaže, žene s uspješnom karijerom to smatrale jedinim ispravnim izborom. No danas, kaže, zahvaljujući feminizmu, žene razmišljaju drugačije – mnoge uviđaju da su možda i same pridonijele nesretnom braku i odlučno se bore za supruga, obitelj i sreću. Donosimo njezinu ispovijest koju je objavio Daily Mail.

Sjećam se kao da bilo jučer. Ljeto je, 1988. godina, oko 22 sata. U moj ured ušetala je prijateljica. Bila sam izvršna urednica, s golemom frizurom kakve su bile popularne osamdesetih i nosila sam odijelo s hlačama. Bila sam u očajnom stresu jer su novine trebale otići na tisak, a ja kući svome predivnom mužu s kojim sam u braku bila četiri godine. Na moje iznenađenje, prijateljica me snažno zagrlila i rekla: “Jadna ti, nije ni čudo što si uništena nakon svega kroz što prolaziš.” Dodala je da je sretna što napokon ”znam”.

“Znam što?” pitala sam je. “Pa da ti muž ima aferu. Zaboga, to svi znaju”, odgovorila je. Nisam znala do tog trenutka. I osjećala sam se kao da sam dobila metak u trbuh.

Najveći strah mnogih žena, nakon straha da bi se nešto moglo dogoditi njihovoj djeci, je suprugova nevjera. Bez obzira je li riječ o partneru ili prijatelju, svi smo iskusili posljedice takve izdaje: tugu, anksioznost, napade panike, besane noći, nedostatak samopouzdanja, gubitak težine, depresiju i, nažalost, samoizlječenje, prije nego što shvatimo da mir nećemo pronaći na dnu boce viskija.

Te goleme tuge sjetila sam se baš ovih dana dok sam gledala ekskluzivni prikaz nove TV serije “Fatalna privlačnost” bazirane na filmu iz 80-ih, u kojem su glumili Michael Douglas kao preljubnik, i Glenn Close kao njegova ljubavnica. Sve mi se vratilo u potoku bolnih sjećanja, koja su me iznenadila nakon toliko godina.

Serija uglavnom prati isti zaplet kao film: obožavana i ljubazna majka domaćica zatečena je aferom svog uspaljenog supruga s ljubavnicom koja ima zavidnu karijeru, a slijede kaos i slomljena srca.

Drugo vrijeme, drugačija reakcija

Tema je danas jednako relevantna kao i kad je film izašao te ’87. godine. Ljudi i dalje varaju, a nevjera peče kao pakao. Glavna razlika u danas u odnosu na tada leži u  odgovoru prevarene žene na izdaju. Krajem 80-ih, napravila sam ono što bi tada napravila većina osnaženih profesionalno uspješnih žena – bile bi dotučene, ali bi čvrsto držale svoje dostojanstvo i ponos. Tako sam i ja planirala svoju hladnu osvetu. Učiniti bilo što drugo pretvorilo bi me u običan otirač za noge, kao i Annu Archer, koja je u filmu glumila suprugu Michaela Douglasa, a koja je supruga primila natrag.

I eto, nakon što je moj suprug priznao aferu, baš poput Douglasa je tvrdio da je to samo trenutak ludila. U našem slučaju, međutim, bili su to mjeseci ludila, a da ih ja nisam ni naslutila. Onako bijesna, predložila sam mu da ode na nekoliko dana kako bi razmislio o svemu. Čim je otišao, spakirala sam mu sve stvari i pozvala bravara da promijeni brave. Sjećam se kako je, kad se vratio, očajnički pokušavao ugurati ključ u vrata. Zazivao me da ga pustim unutra, moleći za drugu šansu. Ja sam jednostavno i mirno nalila još jednu čašu viskija, ta već sam bila angažirala najboljeg odvjetnika za razvode i zatvorila naš zajednički bankovni račun. To je ono što su čvrste žene moje generacije radile. Bile smo hrabre, nepomirljive. Tada smo sve vjerovale da afera završava brak.

Ali, jesmo li bile u pravu, ili čak mudre, donoseći takvu odluku? Treba li afera neizbježno okončati brak? Gledajući unatrag više od tri desetljeća, žao mi je što moja reakcija nije bila manje osvetoljubiva. Žalim što se nisam pokušala sjetiti sretnog dana našeg vjenčanja, koliko smo se tada voljeli. Kako sam, dok je moj dugi veo lebdio na vjetru, zahvaljivala na tolikom blagoslovu s neba i vjerovala u dug i sretan život udvoje. Da sam mogla vidjeti nijanse sive umjesto crne i bijele, možda bih drugačije reagirala. I ne bih mijenjala brave. Jer, u narednim godinama, primijetila sam kolektivni pomak u stavovima žena prema aferama. Poznajem nekoliko žena sa sjajnom karijerom koje su otkrile da ih je suprug varao.

Nakon što bi ih izvrijeđale i sasule na njih sve čega bi se dosjetile, sjele su i razmišljale kako ipak imaju izbor, kako ovo nije izvan njihove kontrole. Jedna se preda mnom pitala želi li stvarno odustati od svih užitaka i sreće u braku dugom 20 godina, od obitelji, životne ljubavi, radi nekog nametnika. Druga je čak priznala svoj dio krivice za raspad braka. Sa suprugom nije spavala mjesecima, bila je toliko zauzeta s djecom i karijerom da ga više nije vidjela kao muškarca – bio je samo iritantan tip koji ne zatvara zubnu pastu, ostavlja odjeću po podu i zaboravlja iznijeti smeće.

To me je natjeralo da se zapitam jesam li ja s tim svojim ponosom zapravo spriječila mogućnost pomirenja. Dugo sam ignorirala suprugove molbe da ranije dolazim kući s posla, da ima osjećaj napuštenosti, nevidljivosti. Njegova obožavana ljubavnica, kasnije je priznao, činila ga je važnim, osjećao se ponovo muškarcem. Možda sam trebala primijetiti da često radi do kasno, dolazi kući umoran i odmah želi pod tuš. Bila je tu i nezainteresiranost za svaku intimnost – gotovo se nismo grlili, ljubili smo se samo po obrazu, ne i po usnama. Suprug je rekao da je afera bila “vrisak upomoć”. Sve čega se sjećam je da sam plakala sama u našem malom stanu, budna još u četiri ujutro, u glavi su mi se rađale slike njih dvoje, i vrtjele riječi Abbine pjesme: “Ljubi li te kao što sam te ljubila ja?” Ta hladnoća u mom srcu je gušila – jer sam ga još uvijek voljela.

Osjećala sam se jadno

Kada sam donijela odluku da okončam naš brak, trebala sam se osjećati trijumfalno. Međutim, moja bezdušna “razvodna zabava” bila je više poput sahrane nego proslave – ta bio je to, uostalom, pokop ljubavi. Ironično, godinu prije, moj suprug i ja smo otišli pogledati Fatalnu privlačnost. Vladala je prava senzacija na blagajnama, film je zaradio višestruke nominacije za Oscara i sjećam se čak da sam se gledajući osjećala toliko samouvjereno da sam bila uvjerena da se nama to ne može dogoditi.

Film su napale feministkinje, uključujući Susan Faludi, koja ga je doživjela kao poticanje sukoba među ženama, jer su stali na stranu žene karijeristice, a ne domaćice. Možda je Faludi propustila scene u kojima Glenn Close uhodi svog ljubavnika, ulijeva kiselinu na njegov automobil, reže žile u pokušaju da ga zadrži, otima njegovu kćer, tvrdi da je slučajno zatrudnila i pokušava ubiti njegovu ženu u kadi. Tada su svi odabrali jednu od strana.

No sada, kad je objavljena nova verzija filma, na žene se gleda drugačije. Ono što smo naučili je da za kraj braka ne treba troje, već samo dvoje i događa se kad partneri prestanu vidjeti i njegovati jedno drugo. (Kriva sam.)

Moja veza s bivšim suprugom bila je klasičan slučaj međusobne ljubavi na prvi pogled. Oboje smo bili u srednjim dvadesetima, naše su se oči srele u zadimljenom baru i jednostavno smo kliknuli. Ne, zapravo, oboje smo pali u nesvijest. Ali tijekom vremena sam ga počela uzimati ga zdravo za gotovo. Što me navelo da pomislim da će mlad i zgodan muškarac biti sretan ako ja non-stop radim i iscrpljena dolazim kući… dok njegova ljubavnica ima normalan posao i može biti u baru u 18 sati i tamo ga slušati i gledati obožavanjem?

Jesmo li bile jake ili smo to samo umislile?

Shvatila sam da mi ratnice na štiklama iz osamdesetih nismo bile tako jake kako smo se činile! Naprotiv, bile smo jednako ranjive kao i svaka mlada žena u prethodnim desetljećima jer smo živjele u svijetu u kojem su dominirali muškarci. Trebalo mi je šest mjeseci da kažem roditeljima da mi se brak raspao. Bila je to toliko sramota da sam se majci katolkinji zaklela da to, kad se vratim u Australiju, nikome neću reći. Bila sam prva Platell koja se ikad razvela.

Uspoređujem svoje iskustvo s iskustvom ženskih prijateljica koje su ostale sa suprugom preljubnikom. Još uvijek su ozlijeđene izdajom, ali su istinski sretne što su ostale s njim i, kao što je jedna rekla, otjerale ljubavnicu koja je pokušavala ukrasti njihov život. Druga, nakon što joj je suprug otišao živjeti s ljubavnicom, napravila je proračunatu strategiju. Kad su se sastajali da si predaju djecu, bila je šarmantna, smiješila se, izgledala opušteno predivno i bila sretna što ga vidi. Nije bilo optužbi, tantruma, žurbe za razvodnim odvjetnicima. Potom je imala aferu s vlastitim suprugom iza leđa njegove ljubavnice – i u roku od šest mjeseci vratio se svojoj ženi i djeci.

Nisu to odluke koje bi sve prevarene žene mogle ili željele slijediti, ali danas prevarene žene lakše shvaćaju da ipak imaju izbora. U konačnici, svi mi imamo srce koje se može slomiti… ali može se i zaliječiti. Zapravo mogu reći da su, zahvaljujući feminizmu, žene danas sklonije ostati sa svojim muškarcem i rješavati problem. Više se ne vidimo kao bespomoćne u odlučivanju o sudbini naših brakova, sreći naše djece, našoj vlastitoj budućnosti.

Što se tiče mog braka, nakon vrlo gorkog razvoda, vidjeli smo se nekoliko puta, ali bilo je prebolno za nas oboje. On se preselio u inozemstvo; upoznala sam divnog čovjeka, zaručila se i krenula dalje. Nikad više nisam vidjela svog bivšeg supruga. Razmijenili smo nekoliko e-mailova prije nekoliko godina, u kojima sam rekla da nije samo on, nego sam i ja slomila naš brak. Oprostili smo jedno drugome.