Prati nas

Povjerljivo

Teška priča

Jelena iz Zagreba: Propao mi je biznis, bolesna sam, štednja će se istopiti, a onda?

‘Je li to zla sudbina, je li način života došao na naplatu, jesam li Bogu što skrivila, ne znam, ali se bojim što će biti sa mnom sad kad za koji dan zadnji put zaključam vrata svog privatnog kioska, praznog kioska. Propao mi je brak, nemam djece ni unučadi, bolesna sam, a sada tik pred penziju moram staviti ključ u bravu’, požalila nam se 59-godišnja gospođa Jelena iz Zagreba.

Objavljeno

|

Nakon razvoda, nadala se novoj ljubavi, ali umjesto toga suočila se s zdravstvenim problemima. Sada je ostala bez posla i brine se o budućnosti, strahujući od usamljenosti i financijskih teškoća.
ilustracija: mj/mojevrijeme

Njezin život je, priča nam gospođa Jelena, obilježen usponima i padovima, ali prave sreće nije osjetila otkako su joj još u mladosti umrli roditelji. “Odrasla sam kao voljena, mažena i pažena kći jedinica, u užem centru metropole, mogu reći skoro pa na Trgu. Tek sam kasnije u životu shvatila koliko je naš stan bio mali, čudila se kako se nikad nismo pojadali na ona 42 kvadrata. Sada znam – moja je obitelj bila sretna, roditelji su se slagali, ja odgojena strogo, ali s ljubavlju i zato nama nije bilo tijesno”, ispričala je gospođa Jelena.

Dva stranca u braku

No, njezina sreća prekinuta je s ranom smrću njezinih roditelja. ”Nekoliko godina nakon što sam se udala, umro mi je najprije otac, a ubrzo se razboljela i otišla i majka. Tada sam mislila da sam jedina nesretnica na svijetu koja je do 26. godine izgubila oba roditelja.

Oglas

“Činilo mi se da sam izgubila životnu zaštitu, neke crne slutnje su me morile, a suprug mi nije znao pružiti emocionalnu potporu. Nikad nismo imali djece, nisam bila sretna pa valjda nisam ni pravu želju imala za djecom. Nije me tukao, nije me zlostavljao, ali smo emocionalno bili daleki, teško je to i opisati. Onda smo devedesetih zajedno pokrenuli posao i nakon toga je bilo još gore. Naime, iznajmili smo poslovni prostor u prizemlju jedne zgrade u Maksimiru i otvorili kiosk. Ja sam radila jutarnju smjenu, on popodnevnu, vidjeli smo se samo na primopredaji posla. I tako cijeli tjedan, subote, nedjelje, praznike”, govori nam.

“Nikad nismo putovali, jedva sam mora vidjela. Zarada je bila, a eto, za dvije plaće, nekad prosječne, nekad malo veće ili manje. Ali se i radilo, kad je tvoje, nije samo da prodaješ. Treba nabavljati novu robu, slagati je, raditi kalkulacije, mijenjati se s promjenama na tržištu. Danas vam nešto ide k’o ludo, sutra se ne možeš riješiti zaliha istog. Nije to posao bez stresa, bilo je tu pokušaja provale, pa vam pijanci uđu, dosađuju, pa djeca uzimaju žvake i bombone na lijepu riječ, kažu sutradan će donijeti novce, tko će ih poslije hvatati. Ali nije niti jedan posao lak i bez stresa, lako meni za to, no bilo je tu i drugih problema”, podijelila je svoja razmišljanja.

Od supruga se, kaže, toliko udaljila, da kad su se u svojim pedesetima konačno dogovorili da će se razvesti, nije ni primijetila da ga nema. “Strašno je to reći, ali tako je bilo. Nevjerojatno je da smo nastavili raditi u dućanu, viđati se kod primopredaje posla, a da smo se jednako ponašali kao i prije, kad smo živjeli zajedno i u braku. Tolika otuđenost dvoje ljudi, ah, na što je otišao moj život”, govori gospođa Jelena.

Bolest ne bira trenutak

Nakon razvoda se, kaže, počela nadati nekoj novoj ljubavi, dotjerivati se, češće je odlazila s prijateljicama u grad. Taman je, kaže, prodisala, kad joj se krenulo narušavati zdravlje. “Počeli su me boljeti zglobovi, kosti, otežano sam hodala, spavalo mi se, javljale se glavobolje, bila sam prestravljena. Išla sam od pretrage do pretrage, bilo je jasno da imam autoimuni poremećaj. S time živim evo već skoro deset godina, ali sam se uspijevala dovući do posla. Teško hodam, a ne izgledam baš tako staro pa ljudi misle da sam pijana, a ja kap alkohola godinama nisam okusila”, iskrena je.

Vukla bi se ona, priča mi, i dalje do svog dućana, tjerala bi svoj biznis, sve do pune penzije. “Evo sada sam i to doživjela, ostala sam bez posla. Dobiti ću crkavicu od mirovine. S druge strane, bojim se da ću kod kuće zaleći, tko će se brinuti o meni, s čim ću plaćati režije, hranu, lijekove, njegovateljicu. Štednja će se istopiti samo tako, a onda? Neka mi dragi Bog pomogne”, rekla je sa suzom u oku na našem rastanku.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

Oglas