Roditelji, razumljivo je, očekuju da će njihova djeca, ako se cijeli život bore za njih, ugađaju im, ispunjavaju želje, obećaju imovinu i daju se nesebično, biti uvijek u njihovim životima. Čak i kad odu. Takva je očekivanja imala i naša čitateljica Božena, no duboko se razočarala. U pismu upućem našoj redakciji opisala je kakvo je odbacivanje doživjela od strane oboje svoje djece, ali i snahe i zeta.
“Suprug i ja voljeli smo svoju djecu i udovoljavali im čak i kad su nas drugi kritizirali i govorili da to nije dobro za njih, da griješimo. Sada smo ostali razočarani”, pojadala se. Najprije je, objašnjava, sve po zlu krenulo s njihovom kćeri.
“Kći nam je okrenula leđa zbog jedne svađe koja je izbila kad smo joj suprug i ja rekli da se ne ponaša dobro prema svom djetetu. Unuk je naime plakao u sitne sate i za kaznu morao stajati, što je nas boljelo. Potom je vikao da je gladan, a ona mu odgovorila da sada, za kaznu što nije jeo na vrijeme, jedino smije popiti vode. Mi smo, kao roditelji odnosno djed i baka, odgovorno rekli da smatramo da to nije dobro za dijete. Ona se naljutila i izgovorila nam grozne riječi, te otišla od nas”, opisuje gospođa Božena.
Po nekoj zdravoj logici i razumu, očekivali bismo da će se ranjene strane pomiriti, ipak se radi o svađi unutar najuže obitelji. No, život nas katkad prevari – nesretni majka i otac odnosno baka i djed, doživjeli su potpuno odbacivanje.
“Godinama se ne čujemo i ne vidimo ni kćer ni unuke. Nakon nekoliko godina suprug se razbolio, došli su ga posjetiti, ali samo nakratko. To je to. Ne valjamo, ma koliko udovoljavali”, izjadala se.
Sin kao zadnja nada
Nade su polagali u sina, ali i s njegove su strane, tvrdi, ostali napušteni. “Sin je bio brižan, jako dobar kao čovjek, dok se nije oženio. Snaha nas je od početka omalovažavala i ismijavala, tretirala nas kao manje vrijedne. Sin joj to sve dopuštao, uvijek je bio na njenoj strani. Na vjenčanju katastrofa, ni sin ni snaha nisi se družili s nama. Sve smo im oprostili i kad se rodila unučica napokon je sve bilo dobro, čak smo je povremeno i čuvali”, povjerila nam se baka Božena.
No, mir i sreća u široj obitelji nisu dugo potrajali: “Nije prošlo dugo, i sin i snaha dolaze nam u posjetu, objavljuju da je opet trudna. Ja uzmem sliku ultrazvuka i u šali pitam šta je to, a ona odgovara: Alien. Nijemo gledam, ne shvaćam čemu takav odgovor. Potom je pitala je li to neka šala ili ja to ozbiljno govorim pa odu. Nakon toga, opet sve po starom – sin ne zove, niti dolazi.”
Kakvi su, takvi su, naši su
Kako što se u našem narodu kaže, “kakvi su, takvi su, naši su”, pa su i ovi su baka i djed, kad im se rodio unuk, zaboravili na sve razmirice. Otišli su im u posjetu, vidjeti unuče, a uslijedio je novi šok. “Čim smo ušli, snaha ode u dućan. Nakon kratkog vremena zove sina i pita jesmo li još uvijek kod njih. Ne bi nas toliko boljelo to što je ona otišla, boljelo nas je ponašanje našeg sina. Samo je šutio. Tada smo zaključili da je najbolje povući se i pustiti ih da žive kako žele. Od dvoje djece i petero unučadi, shvatili smo da nemamo nikoga”, riječi su nesretne majke i bake.
Krstitke su bile prijelomne
Krštenje unučadi za bake i djedove najčešće je jedan od najvažnijih događaja kojima mogu nazočiti. Ako nisu pozvani, doživljavaju to gotovo kao tragediju. Gospođa Božena povjerila nam je da ih je sin doduše pozvao, ali tek telefonskim putem. Mislila je da će se barem sada udostojiti doći k njima i lijepo ih pozvati na krstitke. To se nije ispunilo, pa su odlučili da neće otići.
Jesu li ipak još jednom trebali popustiti? Zasigurno bi tu bilo oprečnih mišljenja, netko bi sve navedeno mogao pregrmjeti, a netko jednostavno ne bi. “Jesmo li zbog toga loši, najgori i zločesti?”, pitaju se ovi djed i baka. Odgovor ne pada s neba, valja ga pronaći u sebi. Činjenice govore samo da su svi već godinama posvađani i da tu nema pobjednika.
Gospođa Božena pismo zaključuje riječima: “Sve što je ovozemaljsko, prolazno je i loše. Od srca im svima želim lijep i sretan život i da nikad ne osjete bol koja nastane u srcu i dušu kad ti živa djeca umru, kad im srca i duše postanu hladni i oholi, kad zaborave roditelje i obitelj iz koje potječu. Svi su nas napustili i zaboravili, ali Bog je uz nas i sve njih. Blagoslovio ih i čuvao da sveg zla ovoga svijeta. Draga djeco i unučadi naša koju ne poznajemo, mi vas volimo i molimo za vas”, poručuje im slomljena majka i baka Božena.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
