Prekasni razvod: Trošio je pijan od Vardara do Triglava, ja sam oboljela

Obitelj u kojoj vlada psihičko nasilje trpi polako, ali sigurno. U početku se sve opravdava, gaji se nada u preokret, u to da će vuk promijeniti ćud. Da nakon 17 godina patnje može biti kasno za razvod, govori sudbina gospođe Mile – od svojih ranih četrdesetih ona je na lijekovima za štitnjaču, a nesretna kći je s 18 godina bezglavo pobjegla živjeti s prvim koji je naišao.

Srednjoškolska ljubav

“Odrasla sam na selu u Zagorju, na samoj granici sa Slovenijom. Roditelji su vidjeli da mi ide škola, pa su me s 14 godina poslali u srednju grafičku u Zagreb. Pred kraj školovanja upoznala sam budućeg supruga, on je tada završavao trgovačku. Nakon mature odlučili smo se oženiti pa se više nikad nisam vratila u svoju voljenu obitelj”, započela je svoju priču gospođa Mila.

Zatomila svoje biće

Prvih godinu dana živjeli su, kaže, kod njegovih roditelja, imali su svoju sobu u stanu. “Tu sam se napatila jer sam potpuno zatomila svoje biće, samo sam pazila da svekrvu ili svekra nečim ne uznemirim, bojala sam se ući u njezinu kuhinju, bojala sam da ću svoje cipele staviti na tuđe mjesto, uvijek sam si zadnja stavljala hranu u tanjur. Ipak, bila sam zaljubljena i puna nade i živjela sam za dan kad ćemo kupiti vlastiti stan. To me držalo, to je bila moja mantra”, povjerila nam je gospođa Mila.

Oboje su, kaže, dobili posao u struci, dobro im je išlo. Bilo je to sredinom šezdesetih, uselili su se u 50 kvadrata u novogradnji. “Mislila sam da me od tog trenutka više nikakva nevolja ne može snaći, da me čeka život iz snova. Bila sam ubrzo i najsretnija trudnica i potom, kad nam se rodila djevojčica, najsretnija majka. Ona je bila moj život, moje sve. Ali, kako su godine prolazile, brak su počele nagrizati nesuglasice”, govori nam.

Bilo je to, kaže, vrijeme kad su trgovački putnici obilazili cijelu Jugoslaviju. Mogli su nepojmljivo mnogo zaraditi, ali su na tim putovanjima dolazili u kojekakva iskušenja. “Najprije je počelo s alkoholom, vraćao bi se nakon tri dana s puta sav uneređen. Ljudi moji, ja sam mu morala vaditi novčanice koje bi virile iz džepova na sakou i hlačama, on bi častio po birtijama od Vardara pa do Triglava i još za kraj tu po našoj Trešnjevci. Taj nikad nije pojma imao koliko gotovine ima kod sebe. Da mu nisam uzimala onaj preostali novac koji ne bi stigao potrošiti i da ga nisam spremala za crne dane, ništa ne bi imali”, govori gospođa Mila.

Naposljetku je, kaže, osvijestila i da je nevjeran. “Na kraju više nisam znala gdje je, što je, ni s kim je. Moje su ruke bile vezane, trebalo je podizati kćer. No, tuga mi je nagrizala zdravlje, godinama sam trpjela, nije ni čudo. Zarekla sam se da ću izdržati dok mi kći ne završi srednju školu, dok ne sazrije. Kad sam vidjela da je dovoljno zrela da može shvatiti i podnijeti razvod, odvažila sam se izbaciti joj oca iz stana. U to vrijeme nezaštićenoj ženi bilo je teže nego danas napraviti takav potez, bez obzira na financijsku neovisnost. Rastavljenu ženu su tada bili u stanju živu pojesti, od vlastite obitelji nadalje”, napominje.

Podrške niotkuda

Nedostajala joj je, kaže, podrška, netko kome se mogla obratiti i pojadati. Na poslu je bila u muškom okruženju, majka je živjela daleko na selu, svi bez automobila. Susjede u zgradi su jedva čekale da imaju koga ogovarati, svi su je gledali kao da ima kugu. “Umjesto da očaj izbacim van, grizao me iznutra. Na moju nesreću i taj neki moj ponos nije mi dopuštao da barem nekome priznam da sam nesretna, jadna, ponižavana. A bila sam žrtva njegovog alkoholizma, rasprčkavanja imovine, zanemarivanja, nevjere, visokih tonova. Na kraju sam se ozbiljno razboljela, najprije su mi se pogoršale alergije, potom sam oboljela na štitnjaču. Tu je važno reći i da u vrijeme najveće nesreće nisam napunila ni četrdeseti rođendan. Izgledala sam kao da imam najmanje deset godina više”, priča nesretna umirovljenica.

Najteže joj pada, kaže, što je mislila da ostankom u nesretnom braku štiti kćer, a ona je od malih nogu osjećala majčinu nevolju i čekala kad će pobjeći. “Kći je otišla s prvim koji je naišao, samo da pobjegne, nije više mogla trpjeti moju bolesnu tugu. Meni se još ponekad javi, njega cijeli život mrzi iz dna duše i on za nju ne postoji. Mislim da baš zbog takvog djetinjstva ni ona nije uspjela postići sreću u braku. Izjeda me to sve i danas, ne znam kako sam još živa, kako se još vučem do ljekarne, kad sam u prijevremenu mirovinu zbog kronične bolesti otišla s 51 godinom. Ali, ne biramo kad ćemo s ovog svijeta”, rekla je umornim glasom gospođa Mila.