Rob sam vlastitog vrta, 10 godina more nisam vidjela

Lijepo je imati vlastiti vrt s ekološkim voćem i povrćem, ali malo je onih koji su se u današnje vrijeme spremni u potpunosti podrediti toj obavezi. Vidimo to osobito na primjeru hrvatskih sela, gdje se stare kuće s imanjima urušavaju, mladi su davno otišli u grad u potrazi za plaćenim poslom. “Ne isplati se danas više hrmbati na njivi ili svaki dan musti kravu, kad se sve može kupiti u dućanu”, možemo čuti svaki dan.

I zato je gospođa Dragica jedna od onih koji unatoč svemu stoje na zadnjoj liniji obrane od pošasti masovne poljoprivredne proizvodnje – zna ona kakva je veliki vrt muka, kakav je to rizik, kakvo odricanje – ali ne mari, samo radi.

Cjelogodišnja briga

“Još snijeg ne okopni, ja već zovem čovjeka koji je tamo, u drugom selu, da rezerviram traktor stajskog gnoja. Bez toga nema obilnog uroda, a nema ni ekološke privrede. Onda moram pitati susjeda da mi izore njivu, suprug je operirao kuk pa više ne može, a sin nikad nije pokazao nikakvo zanimanje za fizičke poslove. On je trgovački putnik, njega se ne može uhvatiti, a i gdje će u onoj košuljici s kravatom na njivu”, povjerila nam je gospođa Dragica.

“Čim izoremo, ja motiku u ruke i udaraj od zore do mraka. Onda prebirem sjemenje, pa zovem znanice po selu imaju li viška nečeg što mi nedostaje, jer ne želim GMO sjeme iz trgovina. Onda radije neću saditi”, govori. Kako kaže, ima sjetveni kalendar po kojem sadi kulture, ali joj planove tijekom proljeća nerijetko pomrsi kiša. “Ne možete sijati ako je blato, ne možete ni ako je zemlja previše suha. Stalno neka briga”, napominje.

“Imam prijateljicu u Zagrebu, još iz škole. Ona živi u Zagrebu, na Srednjacima na 11. katu i ona mene uopće ne razumije. Zove me često, puno češće nego ja nju jer ne stignem. Ako se  požalim koliko radim, ona samo ponavlja da što mi to treba, da se toga ostavim, neka još malo živim kak’ Bog zapoveda. Ja pak samo uzdišem na to. Mislim si u sebi, bih li ja mogla po cijele dane šetati po onom betonu, ići od trgovine do trgovine i gledati što je na akciji, i onda blejati u serije na televiziji. Mene vam ništa od toga ne zanima, ne bih ja tako izdržala niti jedan dan”, govori odlučno.

Zaplače od jada

Priznala nam je potom da se ponekad doista osjeća kao žrtva svog rada, ponekad se navečer i rasplače koliko je ljuta na samu sebe.

“Zaplačem navečer od umora i jada, ali ujutro opet svane nova zora, odijevam se, skuham kavu pa budim supruga. Sjedimo u kuhinjici, ja odmah pokazujem kroz prozor, tumačim mu što imam taj dan za obaviti. On je slabo pokretan, njega svaki dan zadužim za neke manje zahtjevne poslove u kući ili pred kućom, da mi mahune čisti, grah, naguli krumpir za ručak. Sve ostalo, ja obletim. Ujutro vrt, pa kuhanje za cijelu obitelj, a popodne opet vrt”, priča nam.

Dok još može, kaže, i kante s vodom sama vuče do vrta, dvaput dnevno kad su suše. “Vrt je odmah do bunara, ali opet, teško je i pet metara kantu za kantom dovlačit. Sad mi barem navečer pomaže unuk, deset mu je godina. Nadam se da će mi sve više pomagati, nisam više jaka kao nekad” rekla je. Snaha, kaže, radi u smjenama, tek ponekad joj se subotom malo pridruži na zemlji.

“Voljela bih da snaha, jednom kad bude u mirovini, zadrži ovaj vrt i obitelj nastavi hraniti zdravo, ekološki. Fućkate vi ovo po dućanima, ne može to biti isto. Eko je danas blago, neka meni kaže tko što hoće o žrtvi koju to iziskuje. S druge strane, i uštedi se nešto s vrtom. Zamislite vi to, pa ja čujem da je mjerica jagoda tri eura na tržnici. Tu mjericu čovjek sam pojede, nas je šestero, da se jednom najedemo jagoda treba nam preko sto kuna. Ne mogu to ni zamisliti. Imaju sin i snaha neke plaće, on nešto bolju, ali to se potroši. Kuću treba održavati, cedulje poplaćati, gorivo natočiti, djecu obući. Suprug i ja imamo crkavicu od mirovine, mi jedva sebe i lijekove pokrijemo. Zato sam sretna i ponosna što im mogu pomoći barem s hranom, da ne kupuju sve”, kaže zadovoljno gospođa Dragica.

Bi li ljepše bilo vidjeti mora

Često se pita je li moglo drugačije, bi li ljepše bilo da ponekad može na dva dana u toplice, ili sedam dana godišnje na more. “Mogla bi ja besplatno kod prijateljice na Pag, ali ne mogu sve ovo ostaviti. U vrtu imam svo povrće koje možete zamisliti, puno začinskog bilja, puno ribizla, kupina, malina, jagoda. I cvijeće volim, imam ga na vrtu i na dva balkona. A onda ste eto rob kao ja. Jedno dovedete u red, drugo dođe na red. Koliko puta po kiši pokrivam najlonima, u strahu od ljetne tuče. Najesen opet, ono što ne pojedemo treba preraditi, zamrznuti, napraviti džemove, sokove, ukiseliti povrće. Kakvo more, nisam ga deset ljeta vidjela. Smirim se tek s prvim mrazom, a onda krenem plesti. Takva sam i nema tu pomoći, no dobro je dok se može. Poslije neka mi Bog bude na pomoći”, zaključila je gospođa Dragica. A vi? Imate li vrt? Što vam on znači?