U četiri desetljeća koliko gospođa Ruža živi u tom istom malom stanu u Novom Zagrebu, svi su se stanari, priča nam, izmijenili. “Prije sam imala prijateljice, posuđivale smo šećer, sol, jaja, kako bi kojoj što prifalilo. Sada su mi ili pomrle, ili su kod djece, ili u staračkom domu. Evo na svom katu više nikog ne poznajem, a ovi novi što dođu samo gledaju svoja posla, nitko više nikoga i ne pogleda”, požalila nam se.
Zato se i ona nekako povukla u sebe. Ne povede više nikakav razgovor sa stanarima, tek s pekaricom i prodavačicom svaki dan razmijeni nekoliko riječi.
Samoća je teška
“Kći i unuk dođu mi jednom, rijetko dvaput tjedno, najčešće subotom ili nedjeljom, donesu mi ručak, pomognu i počistiti, popričamo pa odu. Onda morate razumjeti da je moj tjedan dug i koliko mi znači onih nekoliko srdačnih riječi prodavačica kad dođem po kruh u pekaru, i poslije u dućan. Pa ja vam za svaku od njih znam koliko je dugo s mužem, koliko djece imaju, kako žive. Kao da su moje”, govori gospođa Ruža.
Kolko puta pomislimo da naši stariji, koje svakodnevno susrećemo, sigurno imaju svakodnevnu podršku obitelji i prijatelja i da se ne treba gurati gdje nam nije mjesto. A upravo je gospođa Ruža dobar primjer kako lijepa ljudska riječ i ljubazan osmijeh našim starijim sugrađanima mogu razvedriti dan.
Dok ovo pišem, pomislim što bih danas učinila da se mogu vratiti u dan kad sam prije nekoliko godina, vidjevši da jedna starija susjeda već čeka lift, šmugnula natrag u stan da je ne sretnem. Bila je strašno naporna, a danas shvaćam da je bila u užasnoj boli i samoći jer je nadživjela ne samo supruga, već i kći jedinicu.
Zato me baš zaboljelo kad mi je gospođa Ruža u razgovoru rekla da ju okolina zna povrijediti jer joj ljudi čak otvoreno daju do znanja da misle kako u ovom zdravstvenom stanju ne bi trebala hodati po vani.
“Svjesna sam ja da teško i sa štapom hodam, da sam pogrbljena, da je to nekome možda i teško gledati, a nekoga i iznervira. Ali je čudno da danas starog čovjeka više nitko ne pita kako je, nego zašto hoda po vani. Mene znaju pitati zar mi nitko ne može donijeti iz dućana što trebam. Više mi je ljudi odbrusilo da kud se vučem s tim štapom. To mi je najgore od svega. A čula sam od par njih i da im je žao mene ovakve jadne. Ne zna čovjek što bi im rekao, pitam se gdje je nestala empatija, gdje su vedra lica i malo humora u ovom svijetu”, kaže gospođa Ruža.
Obećala si je da će svaki dan izaći
Objasnila je potom da si je obećala svaki dan izaći. “Kad mi je umro suprug prije deset godina, to je i mene skoro u grob otjeralo. Htjela je kći da dođem kod nje, ali nisam im htjela smetati, starom čovjeku je njegova kućica njegova slobodica, pa makar to bio i samački stan na 11 katu. Ali ja sam sama jako patila, povukla se od svijeta, plakala i uzdisala, tablete sam pila. U početku si nisam htjela ni kuhati, sva sam bila potonula.”
“Jedno jutro sam uvidjela da ovako dalje neće ići, da se moram malo sabrati. Moji su mi govorili da počnem malo izlaziti van, tada su me i noge još dobro služile. Počela sam si kuhati i upisala sam se na vježbe za umirovljenike. To me preporodilo. Sada mi se pogoršalo s kukom i koljenima, križa me bole, ali moram se dizati i kretati dok god ide. Ja sam si obećala da ću se dići iz kreveta i izaći i napraviti tih par koraka dok god bude u mojoj moći. Imam boljih dana i dana kad me sve boli, ali ja idem. Napravim tu krug do pekare i do dućana, uzmem koliko mogu nositi, ostalo mi kći donese.”
“Puno mi znači i ako na klupici zateknem nekoga mojih godina, pa popričamo. Jer sjediti u stanu je depresija, ovako ipak čovjek malo razbije dan”, rekla je dok smo se pozdravljale.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
