Božica (91): Najbolju prijateljicu našla sam u starosti, spojili su nas zaljubljeni unuci

Gospođa Božica bila je usamljena udovica, pomalo bezvoljna i bez prave motivacije za sadržajniju svakodnevicu, sve dok prije 12 godina nije upoznala gospođu Mariju. Povezale su se kad su došle na isto vjenčanje – Božica svom unuku, a Marija unuci.

Obje udovice, sjedile su jedna do druge i nakon ugodnog razgovora shvatile da su, kako naša sugovornica u polušali kaže, “tako slične, a tako različite”. “Pa to vam je najbolji recept za uspješno prijateljstvo”, nasmije se gospođa Božica.

Svake subote na Dolcu

Potom je ispričala da je te noći započela priča o prijateljstvu koja je potrajala lijepih deset godina. “Mi smo se od tog dana nalazile svake subote na Dolcu, obavile si što smo imale – najprije dole na siru, putru, jajima i mesu, onda bi prešle gore na voće i povrće. Onda bi si lijepo na placu sjele na ćevape i to bi baš ono fino potrajalo. Poslije toga otišla bi svaka k sebi doma raspremiti što smo kupile i rasporediti si za tjedan. Malo bi se odmorile, a kasnije to poslijepodne – ljeti kasnije, a zimi ranije – opet bi se sastale, sada na kartanju. Imale smo dogovor da to bude svaki put kod druge”, povjerava nam gospođa Božica. Igrale su kaže, ajnc, s kartama Mađaricama.

“To naše kartanje bi potrajalo do u noć. Oh kako smo se trsile za pobjedu, nasmijale se usput, bilo je i tenzija, znate kako je kad se gubi. Danas sam uvjerena da je to zaslužno za moju vitalnost i snagu uma i u ovoj dobi”, napominje.

Svake nedjelju na misi i kavici u gradu

Gospođa Božica nam je potom ispričala i da su ubrzo počele ići zajedno u crkvu. “Obje smo žene iz centra, ja živim kod Džamije, ona je živjela u Ilici, pa nam je bilo najzgodnije naći se u crkvi Svete Marije na Dolcu. Nakon mise sjele bi u gradu na kavicu, baš smo uživale. Nikad, ali nikad nisam imala takvu prijateljicu! Niti je bilo vremena, niti je bilo prilike. Obje smo cijenile naše poznanstvo”, kaže nam.

Ličanka i Međimurka

Gospođa Božica je porijeklom Ličanka, a gospođa Marija je bila Međimurka. “O, kakve je recepte moja Marija meni prepisala iz svoje knjižice koju je čuvala kao da je sveta! Koliko me puta samo dočekala sa svojim vrhunskim punč kockama. Evo danas ih po njenom receptu radi i njena unuka, boljih od tih nema”, naglasila je.

Prijateljice su se u tjednu znale čuti i preko telefona. “Mi smo znale što koja kuha taj dan, koje serije gleda, a raspravljale smo i o državi i vlasti i o svojim mizernim penzijama”, pričam nam.

Upitam je potom, zar se nikad nisu malko naljutile jedna na drugu svih tih deset godina, a ona odgovara: “Znate, ona vam je imala onu staru naviku da čeka da veš mašina u kadu pusti prvu vodu, pa ona sjedi na stolčeku i čeka s kantom da nagrabi te vode, s kojom je onda prala pod. To joj je ostalo od vremena kad nije bilo napretek ni sapuna, a kamoli laštila i ovih čudesa kojih ima danas za kupiti. I tako, kad bi mi subotom kasnila na Dolac, ja bih znala da ona čeka mašinu. To mi je znalo ići na živce jer je to danas nepotrebno tako raditi”, objašnjava nam.

Čežnja za prijateljicom

Što je pak gospođa Marija zamjerala prijateljici Božici, nikad nećemo saznati iz prve ruke, jer je prije godinu i pol – preminula. “Ne znate vi koliko ona meni nedostaje. Tko nije probao samoću pa našao prijatelja i potom ga opet izgubio, ne zna koja je to odjednom opet praznina. Ipak, sretna sam što je i ona poživjela do 88. godine života i zahvalna sam što mi je uljepšala cijelo jedno desetljeće. Bila je vitalna sve do smrti. Često nazovem njezinu unuku i jadam joj se koliko meni moja Marija nedostaje”, povjerila nam je.

Otkrila je potom i da je ona za života radila kao računovotkinja, a gospođa Marija bila je kuharica u čuvenom hotelu Esplanada. “Nju u kuhanju i pečenju nitko nije mogao iznenaditi. U kuhinji je stvarno bila nevjerojatno spretna žena. Probala sam ja tolike njene specijalitete, evo otkrit ću vam recept za  te famozne punč kocke, sigurna sam da se, da je živa, ne bi ljutila što ako ga objavite”, kaže mi.

“Mi smo obje jako mlade došle u velegrad, trebalo se truditi rukama i nogama da se opstane. Znajući to, nas dvije kao da smo pod stare dane sklopile nekakav svoj pakt podrške. I doiste smo si bile pri ruci za sve, svaki dan je se sjetim. Da mi je barem još malo duže poživjela”, zaključuje za kraj.