Prati nas

Povjerljivo

Nesreća za nesrećom

Maja (77): Roditelji su me vezali i tukli, muž me varao, a djeca me se danas srame

Do bola gorak okus u ustima ostavlja ispovijest gospođe Maje (77), naše čitateljice koja je smogla snage prisjetiti se nezamislivo teškog djetinjstva, nesretnog braka i života sve do danas, kad je se djeca koju je sama podigla na noge, srame.

Objavljeno

|

Zlostavlanje u djetinjstvu
ilustracija: mj/mojevrijeme

Kako, kako je uopće moguće da jedna žena do svoje 77. godine života može podnijeti toliko strahota koje se nižu otkako se rodila? Čitajući ispovijest gospođe Maje čovjek se cijelo vrijeme nada da negdje prestaju tragedije ove žene i da slijedi nešto ljepše – ali ne, ispovijest ima najtužniji kraj.

“Pored živih roditelja, ja sam u samostalan život kročila iz ustanove za nezbrinutu djecu. Ne znam tko je prema meni bio veći monstrum – roditelji, maćeha ili rodbina koja me nije prihvaćala. Bila sam im služavka i prije sedme godine života. Znala sam samo za batine, ponižavanje, glad i poderana odjeću. To je trajalo jako, jako dugo. Sama sam se javljala u razne ustanove, plakala tamo, ali me nisu doživljavali, vraćali su me kući”, ispovjedila nam se gospođa Maja.

Oglas

Bila je, kaže, toliko gladna da nije mogla spavati. “Tiho i polako ustala bih i pokušala uzeti malo kruha koji je drugima ostao, i kako sam ga dohvatila, jedan roditelj me čuo. Što mi je napravio, nije za pisati. To je trajalo do moje desete godine, kad me razrednica pitala zašto ne radim tjelesni – bilo me sram jer (nikad!) nisam imala gaćice, nego sam si ih sama pravila od marame koju sam našla na ulici”, epizode su iz teškog djetinjstva gospođe Maje.

Odlazak u dom za nezbrinutu djecu

Srećom je imala razumnu razrednicu, koja joj je zasigurno spasila život. “Nakon što sam joj rekla da nemam ni gaćice, otišla je sa mnom k mojim roditeljima. Saznala je da me tuku, vežu za stol i tjeraju me da lažem kao pas. Kad sam drugi dan došla u školu i kad je vidjela da sam sva crna od batina, a da nisu zarasle ni stare rane, odmah se pobrinula da odem u dom”, povjerila nam je.

Tamo je napokon prodisala. Bila je marljiva, pomagala je u kuhinji, prala podove i time si zaradila sitne nagrade, koje su njoj bile velike kao kuća. “Svi su me voljeli, toliko da su mi neki i zavidjeli. U domu sam si zaradila i prvu haljinicu i balerinke! No, sreća nije potrajala – djeca koja su imala žive roditelje oni su im trebali plaćati dom, a moji su pred kraj moje srednje škole otišli u inozemstvo – jedan u Mađarsku, drugi u Austriju. Nije se moglo do njih, rodbina je odbila pomoći.”

“Tada su me slali od jedne do druge obitelji dok nisam završila srednju, s odličnim uspjehom! No, bez igdje ikoga i ičega, nisam znala kud. Najprije sam živjela kod nekoliko prijateljica, i nakon mjesec dana zadnji put sam se obratila rodbini u rodnom mjestu da me primi, no odbili su me”, prisjeća se gospođa Maja. 

Nevjerojatan slijed događaja

Ono što je uslijedilo zvuči kao scenarij za film. “Hodam po cesti i plačem. Tada sretnem zgodnog dečka koji me pita što mi je – ja sam mu ukratko sve ispričala i on me pozvao u kino. Pristala sam i putem se predomislila, rekavši da nemam gdje spavati i da kasnije više neću imati prijevoz do grada iz kojeg sam došla. Rekao mi je neka ne brinem i obećao da će me odvesti k svojim roditeljima. Kad smo im došli pred vrata, ja plačem i ne želim ući, sve dok njegovi nisu izašli i pitali ga što mi je napravio. On se kleo da nije ništa. Sjećam se da je vani bila zima, počeo je padati snijeg, a meni se razmočio karton na potplatu balerinki”, opisuje prvi susret sa budućom svekrvom

Uvela ju je u kuću, kadu napunila toplom vodom i dala joj svoju spavaćicu. “Rekla mi je: Ne boj se dušo, spavat ćeš sa mnom. Ostala sam kod njih, silno su me zavoljeli, a ja sam bila sretna što imam mamu i tatu. Nakon dva tjedna predložili su nam da se vjenčamo. Oboje smo bili sretni i nakon privole su nas ostavili same na dva dana. Nagovorio me nekako da zajedno spavamo, a potom smo se doista i vjenčali”, opisuje gospođa Maja.

Malo mira i blagoslova

Svi su živjeli u jednosobnom stanu. Njegovi su, napominje, bili pošteni i radišni. Skromno se jelo i odijevalo, ali mira i blagoslova bilo je napretek. Nakon godinu je rodila prvo djete i potom se zaposlila, pa su otišli u podstanare, a tri godine kasnije stiglo je i drugo dijete. 

“Nedugo zatim umro jedan roditelj mog supruga, a ubrzo i drugi. Preselili smo u njihov mali stan. Radila sam kao lavica, ali mom mužu je postalo dosadno. Započeo je vezu sa svojom kolegicom s posla. Kad sam saznala krenuli su problemi, ali sve sam trpjela samo da sačuvam djecu od zla koje sam ja prošla. Vrijeme je prolazilo, a onda sam se jednog dana vratila s posla i muža našla – mrtvog. Moždani. O moj Bože! Nikoga svog nemam, djeca mala, obitelj se skupila, svi se nudili pomoći, pa na kraju od toga ništa. Opet je sve bilo na meni”, povjerava nam dalje. 

Tada je počela čistiti tuđe stanove, stubišta, po noći je kuhala i peglala. Ubrzo je našla još jedan dodatni posao. Kupila je auto, položila vozački, bez auta nije mogla sve to stizati. Kad su djeca došla u pubertet, opet problemi. 

Tko se koga treba sramiti?

“Djecu sam tjerala samo na učenje, bilo je teško – hoće, pa neće, pa dečki, pa cure. Jurila sam za njima, pratila sve, oni se odupirali, svađali se sa mnom, ali nisam popuštala! Vrijeđali su me i tjerali od sebe, ali sve sam izdržala. Htjela sam biti dobar roditelj i svojim primjerom im pokazati kakvi bi trebali biti.”

“Cijenili su me svi koji su me poznavali. Gdje god sam tražila pomoć bilo koje vrste, dobila sam je. A moja djeca, oni su danas odrasli, školovani i zaposleni ljudi i imaju svoje prekrasne obitelji. Nažalost, mene se srame i u njihove obitelji nisam dobrodošla. Ali, evo, prođe život, prođe pola stoljeća brige za djecu, ja nekako živim puna staračkih tegoba. Naučila sam da svako vrijeme nosi svoje breme, pa guram dalje”, završila je svoju ispovijest naša lavica Maja. 

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

Oglas