Od rane mladosti pa do umirovljenja, gospođa Mira nije se puno smijala i nije često predahnula. Tek su joj umirovljenički dani, koji traju lijepih godinu dana, donijeli mir i olakšanje. Djeca su odrasla, ima i malu ušteđevinu, pa se nakon cijelog života odricanja usudi ugađati samo sebi.
“Odrasla sam u Slavoniji kao kći jedinica. Tata je bio liječnik, sjećam se da ga je stalno netko tražio pomoć, savjet, dolazili bi nam ljudi doma, ili bi njega zvali k sebi. Čini mi se da si mnogi dali za pravo iskorištavati ga i izvan ambulante. Majka je bila službenica, za mene dobra, ali dosta podložna ocu, sve mu je odluke prepuštala”, prisjeća se svog djetinjstva gospođa Mira. Kako kaže, djetinje dane svakako pamti po dobrom, tada su djeca još živjela na ulici pa se nauživala igre s prijateljima.
Nesretna u đačkom domu
Nakon osnovne škole, došlo je vrijeme da ode na daljnje školovanje. “Namjeravala sam studirati u Zagrebu, pa smo odlučili da ću tu odmah upisati i srednju školu. Za moj odlazak u Zagreb smo se ponajviše odlučili zato što sam htjela nastaviti i srednju glazbenu školu, a ona nam nije bila u blizini. I onda, u đačkom domu, kreće moja kalvarija.”
“Djevojke iz sobe nikako mi nisu sjele. Bile su lajave, bezobrazne, jednoj je cijelu noć tik-takala stara vekerica od koje nisam mogla spavati. Kad bi se vratila s vikenda koji bi provela kod kuće, svaki put bi mi nešto nestalo iz ormara: kreme, kozmetika, nešto od odjeće, čak i donje rublje. Vidjele su da sam slaba, pa su se još jače šalile na moj račun. Tonula sam, više nisam imala prijatelja, popustila sam u školi na slabu četvorku”, ispričala je gospođa Mira. Cijelu srednju školu se mučila, patila je. Najsretnija je bila, kaže, navečer kad se pokrila popunom preko glave.
Šok za vrijeme studija
“Onda sam upisala studij i tu sam već malo nadošla. No, na pola mog studiranja razboljela se majka koja je ubrzo i preminula. To je za mene bio strašan, golem šok. Jedva sam se oporavila, najviše mi je pomogao dečko, moj budući suprug. Čim sam diplomirala i dobila posao u struci, nakon tri godine rodila sam sina. Par godina kasnije, na putu je bila i kći. A onda, novi šok. Bila sam trudna kad je iznenada preminuo i otac. Nova trauma baš u razdoblju života koje za mene trebalo biti najljepše”, rekla je.
Odlazak u inozemstvo
“Djeca su bila još mala, moja karijera u začecima, kad je suprug dobio posao u inozemstvu. Preselili smo u London. Ja tada nisam radila, on je imao izvrsnu plaću u informatičkoj tvrtki, tada su se jako tražili stručnjaci. Radio je po cijele dane, nekad do kasno u noć. Kao kad gledate u kakvom stranom filmu, baš tako je bilo. Stan na visokom katu, pogled na grad noću, u stanu samo svjetlo koje dolazi od računala. Djeca spavaju, on zadubljen u brojke, ja češće nesretna nego sretna, divnoj djeci unatoč”, prisjetila se.
Kad je i kći trebala krenuti u školu, u njoj se, kaže, nešto prelomilo, htjela se vratiti kući. Suprug je uvidio da bi im se brak mogao urušiti, pa je pristao. “Primili su ga u hrvatskoj podružnici te iste tvrtke, a ja sam skovala plan da ću otvoriti svoju firmu. Studirala sam ekonomiju pa sam imala dovoljno znanja, no početak je bio težak. Sada sam se ja morala dati na poslu. Kako je posao rastao, tako se brak raspadao dok se nije raspao”, kaže iskreno.
“Sve sa izgurala! Sad sam, konačno, sretna!”
Odjednom se našla sama u brizi za djecu. Primala je alimentaciju, ali je uz svu brigu o djeci, trpjela prkos i inate bivšeg muža. “I sve sam izgurala, i posao je išao, i djeca su rasla i dobro završila, hvala Bogu. Neću ni govoriti kolike mi je besane noći bivši muž priuštio dok se djeca nisu odselila, kontrolirao me, prigovarao ako nešto ne bih odradila s njima po zamišljenom savršenom scenariju. A stigao se on i drugi put oženiti, ja to evo stigla nisam. Ma, nije mi ni žao.”
“Sada sam sretno u penziji, nema više jurnjave, nesanice, prvog obroka tek pred večer, strepnje nad pubertetlijama, s nikim se ne svađam, nikome ne polažem račune. Imam auto, idem gdje hoću i koliko mi financije dopuste, evo baš se spremam u rodni kraj, ostao je tamo stan od roditelja. Krajem srpnja ću u hotel na more, prvi put da sam samo sebi nešto mirne duše priuštila. Treba mi sad samo još zdravlja jer me muči štitnjača, ali ju držim pod kontrolom. Kad pogledan natrag na svoj život, ja sam tek sada počela uživati”, zaključila je naš razgovor gospođa Mira.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
