Umirovljenik Mario s Krka: Ovaj mjesec ću preživjeti ako je ostala koja divlja šparoga

Razjarile su umirovljenike, otkrivaju nam, ponajviše rastuće cijene kruha, svih mliječnih proizvoda i jaja, te osobito voća, a na neke usluge, poput usluga pedikera, trude se čak i zaboraviti. Restorane su već ranije prekrižili, a po dućanima kupuju samo ono što je na akciji.

Mario (72), otok Krk

Najprije smo nazvali umirovljenika Marija s otoka Krka. “Pitate me jesam li se od uvođenja eura odrekao nečeg? Ovaj mjesec odrekao sam se i hrane, jer mi je prestao raditi televizor. Najprije sam pozvao servis, kažu da mi ne radi receiver, to jest prijemnik, jer ima zastarjeli sustav. Ja se u to ne razumijem, pomislio sam, ako sad moram u Rijeku po novi receiver, moram natočiti gorivo, potrošiti pola dana i opet zvati čovjeka da mi spoji. Onda se on ponudio da će mi ga prodati i namjestiti i ode meni 130 eura. Platio sam to i režije, znate koliko mi je ostalo od penzije? Toliko, da si mislim da ću evo sad krenuti gore u kamenjar da vidim jel’ ostala koja divlja šparoga”, rekao nam je vrlo uznemirenim tonom.

Nada (73), Gorski kotar

Nazvali smo potom gospođu Nadu u Gorski kotar. “U mjestu imamo samo jedan dućan, izbor nije velik, a i nema akcija kao u gradu. Najviše sam zgrožena nad cijenom voća, ali i cijenama brašna, jaja i svega mliječnog. Za ostalo se nekako snađemo. Primjerice, imamo svoj krumpir pa od njega pravim čuda – pire, njoke, knedle sa šljivama. Imamo nešto svog povrća, blitve, salate, peršina, koji luk. Ljeti je ipak lakše, ne mora se tako često u dućan. No, rajčica i paprika kod nas ne uspijevaju, sretni smo ako nešto dozrije do kraja ljeta, ali onda kad to kupujem uzmem samo po dva, tri komada, pa razvučem na više jela.”

“Dosta štedimo na mesu. Preko lokalne udruge umirovljenika svaka tri mjeseca naručim piliće, pa plaćamo na tri rate. Tko dobro ne promišlja kako će prevrnuti svaki euro, a ima malu penziju kao suprug i ja, i još ako je samac, mislim da ne može zgurati mjesec”, govori gospođa Nada.

Anđa (69), okolica Rijeke

Gospođa Anđa iz okolice Rijeke rekla nam je da se trudi što manje ići u dućan i da je to jedini način da joj u novčaniku ostane kakav euro. “Srećom živim na selu i srećom danas imamo škrinje. Ljeti berem koprivu, maslačak, sušim ljekovito bilje, privredim si još uvijek kakav krumpir, korabu, nešto blitve, zelja, koliko mogu. Što kupim, kupim na kraju sezone po par kilograma, pa zamrznem. Tako uvijek imam nešto pri ruci za variva. I suprug i ja živimo na varivima i onda to podebljam ili kakvom kobasicom i komadićem mesa, ili palačinkama, kolačem ili gibanicom od jabuka. Da mi moramo svaki dan na plac ili u trgovinu, na pola mjeseca bi bili švorc”, kaže nam.

Ivan (76), Zagreb

Gospodin Ivan iz Zagreba (76) otkrio nam je da svakog 9. u mjesecu njegova životna družica piše popis svega što treba kupiti u velikoj mjesečnoj nabavci “Onda ja 10. ujutro odlazim u jedan supermarket koji taj dan umirovljenicima nudi 10 posto popusta, pa kupim veća pakiranja svega. Rijetko kad izvan toga idemo u trgovinu po nešto osim kruha, mlijeka, banana. Tih deset posto nekome ne zvuči puno, ali uštedi se nešto. Da ne pazimo, ne bi naši unuci vidjeli čokoladu, a ni onih 10 eura džeparca koliko im dajemo svaki mjesec. A čega smo se mi odrekli otkad je eura? Pa, sigurno je da rjeđe idemo van na kavu, to nam se čini kao luksuz. Ti euri kao da samo cure kroz prste”, ogovorio je umirovljenik Ivan.

Zrinka (79), Karlovac

Znamo da je umirovljenicima teško, ali u razgovoru s njima svaki put otkrijemo da je nekima teže od težeg. Primjerice, umirovljenica Zrinka otkrila nam je da je nakon Uskrsa bila bez centa, jer su k njoj na ručak iz Njemačke došli kći s obitelji, a iz Zagreba sin s obitelji. “Da bih skuhala za nas jedanaestero, morala sam dobro isprazniti novčanik. Ne dolaze mi često, i svega mi donesu, pa sam osjećala da ih moram dočekati s punim stolom. Morala sam kupiti dosta mesa, povrće, nešto slatkiša djeci. Živim sama, pa kad platim nužno, sebi lako isplaniram jeftine obroke za ono što mi ostane od penzije. Ali kad je ovako nešto, ja postanem nervozna jer znam da nemam. Poslije su mi djeca ostavila nešto eura, ali da nisu, ja bi taj cijeli mjesec bila na kruhu i vodi”, rekla nam je.

Marina (75), Zagreb

“Nekad sam mogla pedikeru, više ne idem. Ne kupim si više ni vitamine, samo kupujem hranu i lijekove. Režije i posmrtnu pripomoć platim, rijetko mi ostane euro viška na kraju mjeseca. Živim sama, znam da nemam, ali sam sretna da se uopće mogu sama pokrivati, da ne ovisim o nikome”, rekla je kratko gospođa Marina.

Dario (67), Zagreb

Gospodin Dario rekao je pak da je ljut jer je u vikendu iza nas s prijateljem bio na zagrebačkim Danima piva. “Uzeli smo dva craft piva, evo, skoro deset eura smo platili. Može li si umirovljenik priuštiti dvije runde? Ne može. Ne može jer će sutra morati uštediti na voću i povrću. Jadno na što smo spali. Kaže mi neki dan supruga da je u dućanu htjela kupiti onaj veći sladoled, pa je odustala na kraju, kaže skupo je, a nepotrebno. Ja se bojim da će nam sve više toga postati ‘nepotrebno’, mirovine stoje, cijene idu gore, mi samo u nedogled stežemo remen”, kaže nam još jedan ogorčeni umirovljenik.