Gledajući marljive roditelje, i gospođa Mara se od prvog dana školovanja, do završenog fakulteta, i poslije na odgovornom poslu, trudila dati svoj maksimum. Kako na poslovnom, tako i na privatnom planu.
Iako je rano oboljela, rodila je dvoje djece na koje je danas ponosna. Djeca joj pomažu, no to joj teško pada jer smatra da je trebala dobiti pošteniju (punu!) mirovinu. Bolesti, napominje, nikad nije dopustila da je uspori u radnim obvezama, a to je zahtijevalo dodatan napor.
“Rođena sam 1952. godine u obitelji oca poduzetnika i majke domaćice i još dvoje djece, moja dva brata. Roditelji su bili uzorni ljudi, jako vrijedni. U djetinjstvu nam nije ništa nedostajalo. Odgajani smo da budemo radišni, ali skromni i ponizni te da ćemo u budućnosti moći živjeti od svog osobnog rada i zanimanja”, piše nam umirovljenica Mara.
Bila je, piše nam, uvijek odlična učenica. Završila je arhitektonski studij i ponosno nosi titulu dipl.ing.arh. “Radila sam kao projektantica u raznim državnim službama, specijalizirala se na područja prostornog planiranja i graditeljstva. Radila sam odgovorno i s puno ljubavi prema svakom poslu koji sam obavljala, trudila se da to bude na zadovoljstvo stranaka u postupcima i u svim osobnim kontaktima”, naglasila je naša čitateljica.
Bolesti se nije predala
Povjerila nam je potom i da se rano, još u mladosti, susrela s teškom bolesti. “Pune dvije trećine života živim s teškom autoimunom bolesti, ali sam uvijek pazila da to nikad ničim ne ugrozi moj posao, a niti kvalitetu mog obiteljskog života, kao supruge i majke”, napominje.
Trudnoće su joj bile rizične, ali bila je hrabra i imala vjere u život, pa se ipak odlučila ispuniti svoj san o majčinstvu. “Teško sam i uz veliku žrtvu i rizik rodila dvoje djece. Danas su oni odrasli ljudi na koje sam ponosna. Upravo su oni moja najveća nagrada za sigurnost i udobnost u mojim kasnim godinama. Na žalost, moja mirovina, nakon oba ispunjena uvjeta – i odrađenog punog radnog vijeka i dostizanje godina za starosnu mirovinu – iznosi 670 eura. Da nema moje djece, bila bi siromah”, napisala je.
Mogla je sreću potražiti u inozemstvu
Uvjerena je, napominje, da su suprug i ona sa svojim diplomama otišli raditi u inozemstvo, bila bi danas bogata “ne samo duhom, već i materijalno”. Za supruga je rekla je da je jako puno zarađivao, ali je “pola plaća primao na bijelo, a pola na crno.”
Za kraj je napisala: “Puno sramotnog je država tolerirala, rad i nerad jednako su se nagrađivali. Prezirala sam neradnike onda kao i danas. Ništa se nije promijenilo na bolje. Ne znam da li je ovo moja država! Poremećene su sve prave vrijednosti. Primjerice, spor oko moje prometne nesreće na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, radi obeštećenja koje tražim zbog sudjelovanja u prometnoj nesreći, traje već punih osam godina. Valjda sudstvo i osiguravajuća kuća čekaju da umrem”, piše nam još jedna nezadovoljna umirovljenica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
