Prati nas

Povjerljivo

Ubijena u pojam

Jasminka: Imam bolju penziju od mnogih, a nemam ni za lubenicu

Mirovina gospođe Jasminke mnogima se čini velika. No, nakon što je studirala, magistrirala i bila na specijalizaciji, te u struci odradila 42 godine staža, osjeća se poniženo sa 664 eura. Radila je u tri smjene, subotama, nedjeljama, praznicima i blagdanima. Jako je važno reći i da je bila samohrana majka. Živi sama i danas su joj luksuz trešnje, lubenica, sladoled.

Objavljeno

|

Jasminka ima pristojnu mirovinu za hrvatske uvjete pa ipak, ne može si priuštiti no voće.
ilustracija: mj/mojevrijeme

Umirovljenica Jasminka objasnila je zašto je s odlaskom u mirovinu bila ubijena u pojam odnosni zašto je mirovinu od 664 eura doživjela kao oduzimanje dostojanstva. ”Možda je moja mirovina krasna mirovina jer mnogi nemaju niti toliku, ali mnogi se nisu niti toliko davali, nisu studirali, magistrirali, specijalizirali – ja sam sve to odradila i da bi to ostvarila uložila sam silne novce, vrijeme i trud”, kaže.

“Odradila sam 42 godine, od toga sam trideset godina radila u sve tri smjene, i subotama, i nedjeljama, praznikom i blagdanom. U mirovinu sam otišla po sili zakona, ali iscijeđena i fizički i psihički, od teškog posla, posla s delinkventima i ovisnicima. Otišla sam na rubu snaga, ali i na egzistencijalnom rubu, 2021. godine. Izračun mirovine: 5.000 kuna (664 eura)”, povjerila nam je u dugom pismu čitateljica Jasminka.


Bila je, povjerava nam, razvedena, a bivši suprug je mlad preminuo tako da je bila u punom smislu samohrana majka. “Nemam pravo niti na dio njegove mirovine. Živim sama, samo od mirovine”, otkriva.

Iako samohrana majka, uspjela je nešto steći – mali stan koji je otplatila kreditom. Taj je stan dala djetetu, jer nije imala drugu ušteđevinu da mu pomogne kročiti u samostalan život. “Ja sam preselila u kuću koju sam naslijedila od pokojnih roditelja. Nije li čak i to tužno i ne oslikava li (ne)pravednost života? Dok neki ne znaju i ne mogu nabrojati sve što posjeduju, ja, nakon 65. godine starosti, imam krov nad glavom zahvaljujući dvjema prethodnim generacijama”, napominje umirovljenica Jasminka.

Do mirovine se nekako moglo živjeti

Svakom luksuzu rekla je zbogom. “Nekoć sam putovala, odlazila na more čak nekoliko puta godišnje, povremeno i u inozemstvo. Sada je moj jedini gušt ponekad popiti kavu u kafiću i čitati kod kuće, na internetu. Do kada ću i to moći, ne znam. O lubenicama, trešnjama, sladoledu i sličnim delicijama, koje su, dok sam radila, bile sastavni dio mojih ljeta, niti ne razmišljam. Jer… bez toga se može. No, ono bez čega se ne može, odnosno bez čega ja ne mogu, su pravda i dostojanstvo, a to mi je oduzeto”, smatra naša čitateljica.

Trudila se, piše nadalje, živjeti pošteno, od svog rada i za dostojanstvo u mirovini. “Čovjek koji u mirovini nema niti za osnovne potrebe, ne može se osjećati dostojanstveno. Mora se socijalno distancirati, povući se od ljudi. Mora se odreći svega kako bi živio i preživio, u tišini, da nitko ne zna njegove muke. Pitam se često, je li ovo život? Odgovor je – da! Da, to je moj život, to je moja sudbina, na koju sam ponosna, a sramiti se trebaju oni koji su do ovoga doveli. A to su oni koji u novčaniku stalno imaju novaca koliko ja mjesečno dobivam za život, nakon 42 godine izdvajanja za mirovinu”, piše razočarano.

”Ne tražim dostojanstvo kao milostinju”

Ipak, smatra, hoda uzdignute glave i čista obraza, i govori što misli jer nema što izgubiti. “Preostalo mi je jedino da uživam u onome što je još ljudsko na ovome svijetu, a to je biti najbolja moguća majka, susjeda, prijateljica. Uživam u cvrkutu ptica, mirisu trave i drveća, u svemu onome što me ništa ne košta, a što gramzivi ljudi ne vide, niti se na to osvrću.”

“Ne vjerujem da su oni koji imaju previše sretni, jer tko ne zna biti sretan s malo, ne zna ni s puno. Bogatstvo je kao more, sto ga više piješ, žedniji si. Osobno ću s čašću i ponosom prosvjedovati protiv bezobzirnosti i bahatosti, tražeći pravdu i dostojanstven život kakav zaslužujem(o)”, odlučila je.

“I ne tražim dostojanstven život kao milostinju, već kao vraćanje nečega sto smo unaprijed uštedjeli. Tražim samo ono što nam pripada, ono što smo zaradili. Otpremninu nisam dobila, a znam da neću kroz mirovinu više niti stići konzumirati ono što sam dala. Ipak, u tih nekoliko godina koje ću još, vjerujem, poživjeti, želim i ja pojesti koju kuglu sladoleda, koja je u ovom slučaju samo metafora dostojanstvenog života. Nadam se da su životi umirovljenika vrijedni tog luksuza”, zaključila je svoje pismo gospođa Jasminka.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP