Lisice i kristal: Nekad statusni simboli, danas samo skupljaju prašinu

Evo što se može naći na tavanima kod naših čitatelja, koji mahom kažu da je to nekad vrijedilo pravo malo bogatstvo, a danas ne vrijedi ni pišljiva boba.

Krzno od lisice

“Moja 12-godišnja kći se doslovno uplašila one lisice što ju je moja 76-godišnja majka u mladosti stavljala oko vrata. Nikako joj nije bilo jasno tko bi nešto takvoga učinio lisici i tko bi onda tu lisičju glavu, krzno i rep stavio na sebe i još tako izašao među ljude”, rekla nam je gospođa Valentina. Podsjetila nas je da je u osamdesetima svaka dama koja si ju je mogla priuštiti, ponosno šetala s lisicom. Danas to nema vrijednost.

Kičasti set za liker

“Baka Lojzika mi je ispričala kako je tamo negdje u šezdesetima u lokalni dućan došao smeđe i zlatno oslikani stakleni set koji se sastojao od visoke, lijepe boce za liker i šest likerskih čašica. Svaki put kad bi otišla kupiti namirnice, zastala bi na odjelu sa stvarima za kućanstvo i maštala kako će si uštedjeti od novaca koje joj djed daje od plaće, i kupiti si to. I doista, jednog je dana, sretna do neba, ponosno je kući donijela svoj set. Stajao je u vitrini do njezine smrti 2009. godine. Sada je taj set kod mene i znam da više nema nikakvu vrijednost, osim sentimentalne”, rekla nam je gospođa Natalija.

Drvene rezbarene vaze

“Moji roditelji u Lici još čuvaju rezbarene drvene vaze, nekakve smeđe kakve su meni danas baš ružne. No, sad kad ste me pitali što posjedujem što je nekad vrijedilo, a danas više nema nikakvu vrijednost, išla sam bolje pogledati vazu. Pa to je pravo malo umjetničko djelo, stvarno su nekad ljudi imali strpljenja takvo nešto izrađivati ručno. Normalno da je to i koštalo. Ali danas, na žalost, ništa ne vrijedi”, rekla je gospođa Mirica.

Kristalne čaše, vaze i bokali

“Moji roditelji za svadbu su dobili nekoliko setova kristalnih čaša, boca za viski i vaza. To se čuvalo kao oko u glavi, jedva smo smjeli i gledati izbliza. Danas si nitko neće tako zakomplicirati život. Ne želim ih jer ih je totalno pregazilo vrijeme – ne sviđaju mi se nimalo. Još bih ih izvadila za neku prigodu kad se pije neko skupo vino, zbog onog fino brušenog ruba, ali odustanem od te namjere čim se sjetim da ih ne mogu prati u suđerici. A mamina vaza je pak toliko teška, da mi ne pada na pamet to prenositi i prati. Stalno je se želim riješiti, ali nikako da skupim hrabrosti, uvijek mislim da će to opet jednom nešto vrijediti”, doznajemo od Lucije.

Krznene bunde

“Filmske dive i sve dobrostojeće dame koje su se tako osjećale, u ormaru su imale krznene bunde. Nekad su te kolekcije bundi dosezale vrijednost automobila, a danas ih u second hand shopu možete kupiti za nešto sitno eura”, podsjetila nas je gospođa Darinka koja je svoju bundu nudila unuci, ali ona nije htjela ni čuti za nju. “Toliko o njenoj vrijednosti danas, a mi smo imali ozbiljan dogovor oko kućnog budžeta kad se razmatrala kupnja takvog komada odjeće”, napomenula je.

Velike dječje lutke

“Kad sam se rodila početkom sedamdesetih, od mamine tete iz Francuske dobila sam doista veliku i prekrasnu lutku, u Jugoslaviji takvu u to vrijeme niste mogli ni kupiti. Gledali smo je kao najveću vrijednost u kući i nije se smjela često vaditi iz originalne kutije. Prije nekoliko godina sam takvu jednu vidjela na zagrebačkom Hreliću, gdje se prodavala za dva eura”, doznajemo od gospođe Sanje koja čuva i Casio digitalni sat koji je bio must have dok je bila klinka.

Enciklopedije

“Moji roditelji sve od useljenja u kuću 1979. čuvaju više svezaka enciklopedija: šumarsku, medicinsku, ni ne znam kakve su sve to debele knjižurine. To zauzima police preko cijelog jednog zida. Koštale su malo bogatstvo, a već ih nitko nije otvorio barem 30 godina. Niti neće”, ukazuje nam Nina na još jednu zaboravljenu strast ljudi iz osamdesetih. Kod njezinih se mogu naći i kazete i ploče, od čega ploče mogu nešto i vrijediti i to i njezina djeca cijene, dok se kazete sprema baciti.

Plastično posuđe

“Nekad, u mojoj mladosti tamo nakon 2. svjetskog rata, plastične posude su nešto vrijedile. Čuvalo ih se i nije ih imao svatko. Danas je to toliko jeftino, zbog zaštite okoliša i nepoželjno, da mi unuke znaju prigovarati kad poslužim nešto u plastici. Neki dan mi je unuka rekla da je plastika štetna za kornjače. Nagovara me da bacim sve plastično, ali ja tu posudu imam već 25 godina i mislim da nikoga neće ugroziti ako ju i dalje koristim”, završila je naše kratko i slatko zavirivanje na stare tavane 94-godišnja gospođa Stanislava.