Priča iz Kutine: ‘Skupljam boce, gladni smo. Mirovina ode na lijekove za sina’

Životne okolnosti nisu išle na ruku gospođi Sanji i njezinoj obitelji. Njezin suprug je hrvatski branitelj koji je zdravlje i sve što je mogao dao za svoju domovinu, a sada, tvrdi naša čitateljica, nikoga nije briga što je obitelj gladna.

“Suprug, sin i ja preživljavamo od njegove mirovine, i to ne cijele, već od dijela koji dobijemo na zaštićeni račun. To je dostatno za režije i ne ostane nam baš ništa. Sin je teško bolestan, a sada smo se svi razboljeli jer smo stalno gladni i žedni”, opisuje svoju tešku životnu situaciju gospođa Sanja.

Osim hrane, potrebni su im lijekovi, kao i higijenske potrepštine. “Skupljamo prazne boce po smeću po mom voljenom gradu, gradu u kojem sam se rodila i u kojem ću i umrijeti. S tim što od toga dobijemo, kupimo nekad lijekove, nekad kruh, pa ni za kruh ne skupimo uvijek dovoljno. Nemamo nikog svog, u svemu smo sami. Sin ne dobiva ništa, a zbog teške bolesti ne može raditi. Ne znamo se više kome obratiti za pomoć”, opisuje nadalje naša čitateljica.

Suprug sina na leđima nosi na hitnu

Kako nam je povjerila, suprug je teški srčani bolesnik, no prisiljen je vući vodu iz bunara, nemaju za hidropak. “Vuče vodu, pa mu pozli. Ni sinu ne možemo kupiti ventilator da lakše podnese bolest po ovim vrućinama. Kad mu je bilo loše, suprug ga je na leđima nosio do hitne. Nemamo automobil već godinama”, napisala je.

Gladni i žedni, bore se za goli život. Pokušali su pokucati na nekoliko vrata u gradu, nitko im nije izašao u susret. “Nikad nismo dobili ni jedan energetski dodatak niti božićnicu niti uskrsnicu jer se ne ide po imovinskom cenzusu. Nitko ne zna kako to moj suprug podnosi i kako mu teško pada nepravda i nebriga za hrvatskog branitelja, njegovo bolesno dijete i suprugu”, požalila se.

Navikli biti gladni

Suprug i ona su u 62. godini života. Bolest ih je, kaže naša čitateljica Sanja, satrla zbog gladi. “Godinama brinemo o bolesnom sinu i ako nešto ostane od mirovine i zaradimo od boca, to je za njega, a mi ako imamo za pojesti imamo, ako nemamo, nemamo. Ne krivimo nikoga, već smo navikli ovako živjeti jer ne znamo za bolje. Ne dao Bog nikome ovako, tužni smo i sami”, tragično je svjedočanstvo naše čitateljice.