Za mnoge među nama upravo su baka i djed bili ti koji su ponajviše utjecali na formiranje naših osobnosti, bez obzira na to koliko smo – ili nismo – njihove ljubavi primili. Gospođa Nela povjerila nam je da je odrasla u zaista velikoj obitelji za koju tek sada, kad ima vlastitu obitelj, uviđa da je bila “siromašna osjećajima”.
“Izrasla sam u osobu koja je slaba na riječima, (ali kad treba, pokažem djelima). Danas kad se osvrnem i pogledam u prošlost, shvaćam koliko to zapravo i nije bilo dobro. Odrasla sam u uvjerenju da se djeca tako jačaju i spremna su za sve u životu, no sada znam da nije to uvijek tako. Sada, kad i ja imam svoju djecu i kad vidim sa strane ponašanje mojih prema njima, shvaćam da je istina drugačija i da zapravo ja nisam bila voljena”, iskreno nam je povjerila gospođa Nela.
Četiri desetljeća do spoznaje
Možda će je, kaže, netko osuđivati kad to kaže, ali ona smatra da godine i iskustvo nisu uvijek dobri saveznici baka i djedova i da zato ne treba djecu “sasvim pustiti pod utjecaj bake i djeda”.
“S 40 godina sam shvatila sam da me baka i djed nisu ni voljeli, a to mi je postalo jasno sada kad vidim kako gledaju na moju djecu. Ni danas, kad su već jako stari, oni i dalje nemaju nikakvih osjećaja”, opisuje. Kako je naglasila, to što je ona izgradila mehanizme obrane, ne znači da će dopustiti da se njezina djeca osjećaju nevoljeno. Zato je okrenula novi list.
“Danas nisam poželjna u kući u kojoj sam odrasla, a to je bakina i djedova kuća. Moja djeca ne nose njihove prezime pa ni oni nisu poželjni. Jer kad sam pala na dno i kad mi je trebala pomoć, nisu mi pomogli već sam jedino imala roditelje i brata. Iako nemaju puno, oni su jedini meni i djeci pružili utočište i ljubav”, objasnila je u kratkim crtama.
Djeca smiju vrištati od sreće!
Kako je dalje objasnila, u jednom je životnom trenutku, zbog lošeg braka u kojem je, kako se izrazila, “doživjela svašta”, krenula s djecom od nule.
“Sada sama s dvoje djece i bez pomoći s druge strane djecu učim o istinski važnim stvarima u životu, jer ne želim da budu ‘operirani od osjećaja’ poput mene. Želim da pokažu kad su povrijeđeni, da plaču kad osjete da im se plače i da vrište od sreće kad god požele. Želim da znaju da je normalno da nisi uvijek najbolji, čak i da neće uvijek biti uspješni u svemu. Važno mi je da znaju da će ih život nekad baciti na koljena, ali da je bitno da ustanu i krenu naprijed. A ja ću uvijek biti tu da ih poguram i zaštitim, da im pružim utočište i ljubav”, napisala je gospođa Nela.
Što se tiče materijalnog, shvatila je, uvijek se može nekako prevladati kriza. “Sve se to riješi, ali ožiljci na srcu nikad ne zacijele. Meni više ništa ne znače one uzrečice poput ‘stari su nekad govorili’ ili ‘star i iskusan’. Kod mene sada vrijedi danas, sutra, prekosutra, a za dalje ćemo vidjeti! Trenutno se borim sama sa dvoje djece, ali sam sretna, ponosna i puna volje. Djeci želim da odrastu, nešto steknu, budu samostalni i voljeni i – da vole”, zaključila je svoje emotivno pismo naša čitateljica Nela.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
