Fanika (89): S 43 godine sam postala baka, snaha je kući dolazila samo petkom

Iako su gospođa Fanika i njezin suprug Adam imali samo četiri razreda škole, oba su sina završila fakultete na koje su ih morali slati daleko u grad. On je radio kao šumski radnik, ona je bila domaćica i štedjela svoj novac od skromne prodaje mlijeka, i poneku jesen, malo mesa.

“Kad se stariji sin vratio s fakulteta, već je kući doveo i djevojku, i mi smo je u svoju kuću prihvatili kao kći”, rekla je gospođa Fanika. Dali su im, priča nam, sobu u prizemlju kuće, a oni su sebi osposobili sobičak na tavanu koji je prije nekoliko godina bio podignut i stavljen pod krov, ali nije bio uređen.

Baka s 43 godina

“Kad je snaha rodila, ja sam imala 43 godine. Kao domaćica na selu gdje se mukotrpno radilo od zore do mraka, nikad, ali nikad se nisam pitala trebam li pomoći oko unuke. Živjeli smo u istoj kuhinji, dijelili isti kruh svagdašnji. Imali smo samo jednu peć i zimi smo grijali samo tu kuhinju, tu smo dijete hranile, previjale i kupale, iskuhavale pelene u loncu na peći zajedno s kuhanjem ručka. Možete si misliti kako nam je bilo, a snijega je znalo napadati po metar i pol u listopadu, i okopniti u ožujku ili čak travnju”, govori nam.

Snaha, kaže, nije mogla dojiti, pa su razrjeđivali kravlje mlijeko. “Non-stop smo prale bočice, mjesecima nismo spavale kad je malena imala grčeve. Bilo je dobro dok smo bile dvije u kući, ali se već nakon šest mjeseci porodiljnog snaha vratila na posao u grad 140 kilometara udaljen, jer je tamo dobila posao prije porodiljnog. Tamo je iznajmila garsonijeru i ostajala preko tjedna. Kući se tako dvije godine vraćala samo petkom i za vrijeme godišnjeg. Ja, uz njive, kravu, svinje, kokoši i par ovaca nikad, ali nikad nisam pitala trebam li u tjednu kuhati za sina i čuvati unuku”, kaže nadalje.

Njezin suprug je, kaže, za unuku napravio drveni vrtić koji je stajao nasred kuhinje. “Tu sam barem nakratko, s igračkama, ostavljala unuku dok je bila sasvim mala, kako bih mogla odraditi najnužnije. Kasnije, kad se već mogla popeti preko ograde, bilo je najteže, vodila sam je sa sobom u štalu, na njivu, u košu sam je nosila do trgovine udaljene jedan kilometar i to po poljskom putu, poprijeko. Po noći sam se dizala ikad god bi me zazvala, nisam požalila zbog niti jedne besane noći”, rekla je.

Snaha se vraća kući

Snaha je nakon dvije godine dobila posao u njihovom kraju, pa se vratila kući. A onda je uskoro na putu bila i druga unuka.

“Moja ljubav prema toj djeci nije jenjavala zbog nedaća, zbog teškog rada, zbog briga i problema. Kad je prva unuka bila još mala, u kući smo skupili za prvu Singericu. Do tada sam samo plela, a sada sam počela i šivati. Plela i šivala bih cijele zime, kad nije bilo radova u polju. Moje su unuke imale najljepše pulovere, kape, šalove. Za šivanje sam bila samouka, ali mi je i to stvarno išlo. Iako ceste još nisu bile asfaltirane, stalno je bilo blato oko kuće, moje unuke su nedjeljom na misi imale savršeno krojene roza haljinice. Nije bilo ponosnije bake na svijetu, iako su te nedjeljne mise bile jedinih sat vremena kad bih ja sjela”, povjerava nam gospođa Fanika.

Nije prošao niti jedan rođendan njenih unuka, priča nam, a da im nije ispekla tortu i ukrasila ih cvijećem koje je prešala. “Unuci rođenoj najesen stavljala bih svježe cvijeće, a za ovu rođenu zimi, kupovala bih konzervirane jagode, višnje ili ananas, te sam sama prešala cvijeće, kako bih i njoj mogla raskošno ukrasiti tortu. To su, uz Uskrs i Božić, bili najsvečaniji dani u godini. Ni ja ni suprug nismo slavili rođendane, ali njihove smo slavili uvijek”, rekla je.

Otkidali od jedne plaće

Od suprugove plaće otkidala je, kaže, unaprijed za takve prigode. “Sveti Nikola isto se kod nas jako štuje. Tada su pokloni zapravo bili najbogatiji, ako se tako može reći. Kad sam ja vidjela oči i sreću moje najstarije unuke kad je dobila prvu veliku lutku, to je bio trenutak koji se nikad, baš nikad ne zaboravlja. Ja se sjećam da je to bilo rano jutro, da je stajala bosa u bijeloj pidžamici na sitne cvjetiće, s nepočešljanim loknicama, i skakala po kući. Pitala sam je kako će se beba zvati, pa je rekla: Gita”, prepričava.

Pitamo baku Faniku gdje su joj danas unuke, posjećuju li je. “Moj sin je kasnije sagradio kuću pa su odselili, tu blizu nas. A onda je mlađi sin doveo ženu, pa sam čuvala još dvoje unučadi, dečke. Tako sam od svoje 43. godine, pa idućih dvadeset godina, takoreći bila u pelenama. Ali ja ću ponoviti da nikad nisam postavljala pitanje trebam li preuzeti brigu za unuke, ili ne trebam. Mladi su radili, muž je radio, ja sam smatrala da su djeca i kuća, i veći dio u štali na njivi, moja briga. Kako sam sve izdržala, pitam se sada, tada se nisam pitala”, govori naša sugovornica.

Nema sretnije bake i prabake

A onda joj se lice ozari, pa kaže: “Imam najbolje unuke na svijetu, a sada već i praunuke. Ne žalim ni trena što sam ih sve velikim dijelom othranila. Svi me posjećuju, svime me zatrpavaju, mogu reći da uz suprugovu malu penziju koju sam naslijedila kad je umro, živim u izobilju. Samo, meni više ništa ne treba. Ne mogu iznositi svu odjeću i rublje koje mi nose, niti mogu pojesti sve čime me zatrpavaju. Bijela kava, malo krumpira ili palente i kiselog mlijeka, meni je dovoljno”, kaže.

Samo je jedan unuk ostao u kući, ostali su odselili u grad i posjećuju je povremeno. “Ovaj najmlađi zlata mi je vrijedan, uvijek u kuhinji imam drva, puno mi koraka skrati. Snaha sada obrađuje vrt, svega mi da. A najstarija unuka, ta kad dođe, uzme si cijelu nedjelju za mene. Navečer ju tjeram da krene put Zagreba, da ne voze po noći”, otkriva nam požrtvovna, ali sretna baka Fanika.