Povjerljivo
Biljan (67): Želim opet raditi, u mirovini kao da umirem!
Jedno iznimno iskreno pismo napisao nam je umirovljenik Biljan, 67-godišnjak koji se umirovio sa 63 godine jer mu je bila ponuđena otpremnina. Za razliku od mnogih svojih vršnjaka koji su umirovljenje jedva dočekali, on se osjeća potpuno izgubljeno.
Ima nas različitih – dok neki jedva jedvice odrade posljenjih mjesec, dva ususret umirovljenju i vesele se svemu što ih čeka kad izađu iz svijeta radnih obaveza, drugi su opet u strahu što će s toliko vremena i malo novaca.
A našeg čitatelja Biljana nadasve vuče natrag na posao, ne može, povjerava nam, izdržati da ne radi. U radnom se okruženju osjeća korisno, ispunjeno, pun je poleta, dok kod kuće osjeća kako besposleno trati vrijeme i vene.
“Moj problem je taj da jako teško psihički podnosim mirovinu. Kad sam već bio u penziji, tražio sam si posao i dobio ga – godinu dana vozio sam dostavni kamion. Posao je bio težak i zahtjevan, no radio bih još da nisam imao prometnu na jednom otoku. Sada već nekoliko mjeseci odmaram”, opisao nam je svoju situaciju ovaj umirovljenik.
Pozamašna otpremnina
Objasnio nam je potom i zašto se s poslodavcem nije dogovorio da nastavi raditi, već je prihvatio umirovljenje: ”Jednostavno sam morao u mirovinu jer mi je ponuđena otpremnina od dvadeset tisuća eura. Moja mirovina danas iznosi 400 eura. Napominjem da sam u Hrvatskoj ostvario 19,5 godina radnog staža, a u Srbiji punih 20 godina. Već sam toliko u mirovinu, a penziju iz Srbije još nisam počeo dobivati. No, moj problem nisu novci”, naglasio je gospodin Biljan.
Mijenjao bi gradove u kojima živi
“Taj osjećaj koji mi je donijelo umirovljenje ja nikako ne mogu prihvatiti. Još me vuče da idem raditi, čak i da mijenjam gradove u kojima živim. Ja sam uvijek govorio da nikad neću ići u mirovinu i zbilja se teško privikavam na ovo”, piše nam gospodin Biljan koji se pohvalio i da još uvijek voli avanture i vjetar u kosi te da vozi motor.
Suosjeća, ističe nadalje, sa umirovljenicima koji imaju male mirovine. Iako još čeka dio koji mu mora početi stizati iz susjedne države, nije nestrpljiv oko toga. Njemu je do posla, do kolega, do aktivnog života. Ovako se samo muči i na kraju svog pisma zaključuje: “Osjećam se užasno, kao da umirem”.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
