Povjerljivo
Božica (58): Ostane mi 80 eura za život, ne mogu kupiti ni paket pelena
Sa 80 eura, koliko joj nakon plaćanja troškova ostane od mirovine, u Dalmaciji živi gospođa Božica (58). Ne samo da unucima ne može, a želi, kupiti barem paket pelena, već je i kruha gladna. Pita se gdje je novac, jer je pošteno plaćala doprinose.
Umirovljenica Božica ima 58 godina i živi u većem gradu na moru. Piše nam da je razočarana i tužna te ukazuje na nepravdu mirovinskog sustava jer smatra da su suprug i ona za radnog vijeka uplaćivali više nego što im se to vidi na mirovini.
“Očigledno je da se netko razbacuje novcem penzionera. Povlašteni dobivaju, a drugi smo i dalje gladni kruha. Nemamo za voće, lijekove, dok cipele za zimu ili zimsku jaknu ne smijemo ni spominjati. Mnogi koji smo pošteno plaćali doprinose imamo manje nego što iznosi socijalna pomoć.”
Kako napominje, državi su puna usta prosječne mirovine, a gospođa Božica ih pita što je sa onima koji poput nje imaju 280 eura. “Kad platim račune, ostane mi 80 eura s kojima preživljavam. Imam unuke i ne mogu im kupiti ni paket pelena. Je li ovo pravna i pravedna država, ako smo gladni? Tko su ti koji odlučuju i misle da naši životi vrijede manje od života povlaštenih?” pita gospođa Božica.
“Bili smo solidarni”
Potom nastavlja: “Toliko smo se doprinosa naplaćali! Država nam je od plaća uzimala s objašnjenjem da moramo biti solidarni, moj suprug je uplaćivao čak dvostruko, kao pomorac te smo još imali i obrt. Nismo gradili apartmane i nismo stvarali uštedevinu, sad vidim da je to bilo pogrešno. Sada, kad sam gladna pored svog novca.”
“Oni koji su državi uplaćivali manje, a više ulagali, primjerice u apartmane, oni sada imaju veća primanja od nas. Znam čak da su neki do veće mirovine došli i preko veze, a imaju još i čisti prihod sa strane. Eto, država sada daje onima koji imaju, a mi koji smo bili solidarni i toliko smo uplaćivali, mi smo gladni. Neka mi kažu oni koji odlučuju – koliko ćemo kruha pojesti sa 280 eura mirovine?” pita one na vlasti.
Odgojili su, kaže, dvojicu sinova koji su sada stupovi društva. “Stalno se pitam u kakvoj državi živim, gdje je moj novac i zašto sam sada gladna. Zašto neki imaju tisuću, pa i dvije tisuće eura mirovine, a ja se osjećam kao socijalni slučaj? Ponavljam da suprug i ja davali i bili, kako se tada zahtijevalo, solidarni. Tko ima pravo tako ponižavati i gaziti dostojanstvo umirovljenika? I mi trebamo život dostojan življenja, a ne mrvice”, piše nam razočarana umirovljenica iz Dalmacije.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
