Mozaik
Nekad jugoslavenska zvijezda, danas beskućnik u Splitu: Zadovoljan sam
Uložio sam cijeli kapital u to, uzeli su mi ga. Ljudi koji su me tada protjerali ni danas ne žele čuti moje riječi, a moji bivši drugovi imaju prostrt crveni tepih kad dođu ovamo, kaže Manović.
Mihajlo Manović Crvac (71), sjajni igrač slavne splitske Jugoplastike, tijekom svoje košarkaške karijere nizao je brojne uspjehe, a već godinama je u nezavidnoj situaciji. Manović je rođeni Beograđanin koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća odlučio postati Splićanin. Stjecajem nesretnih okolnosti, za život zarađuje skupljajući plastične boce.
“Skupljam boce po kontejnerima po Splitu. Ima tu neke simbolike – bio sam žut, to je bila boja dresova Jugoplastike, a žuti su i kontejneri. Nakon svih sjajnih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljude zaboravljaju, ali ja sam tendenciozno zaboravljen” kaže Mihajlo Manović za Mozzart Sport.
“30 godina tražim pravdu koje nema ni na vidiku. Imao sam poslovni prostor u centru Splita. Uložio sam cijeli kapital u to, uzeli su mi ga. Ljudi koji su me tada protjerali ni danas ne žele čuti moje riječi, a moji bivši drugovi imaju prostrt crveni tepih kad dođu ovamo.” Manović je pripadnik slavne generacije koja je ispisala povijest slavne Jugoplastike, a danas je beskućnik.
“Kada je počeo rat, moj sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Opet sam se snašao, 1994. postao sam trener prve momčadi BASK-a, pa sportski direktor. Imao sam plaću, živio sam, sin mi je rastao i sve se opet nekako poklopilo. Međutim, moj život je iz temelja promijenila jedna tragedija. Sin je ubijen 2007. godine (Jovan Manović je ubijen kao slučajna žrtva obračuna kriminalnih grupa u jednom beogradskom restoranu, prim. aut.), kada je on bio na pragu tridesetih, a ja sam imao 58 godina”, kaže za Mozzart Sport.
“Teško sam se razbolio, operirao sam rak bubrega, žuči i dvanaestopalačnog crijeva, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u mirovinu, majka mi je umrla, sestre također. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Bilo je to prije četiri godine. Davnih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća odabrao sam postati Splićanin jer mi je taj grad pružao najviše radosti. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam što jesti, a snalazim se i za smještaj”, zaključio je Mihajlo Manović koji ne gubi nadu da će mu se život promijeniti.
