‘Sin s 34 godine neće raditi. Dokle tolerirati bezobrazluk tog parazita?’

Gospođa Arijana živi, povjerava nam, u jednom malom gradu u Dalmaciji. Ona i njezin suprug od onih su ljudi koji ne mogu zamisliti da ne rade, imaju stabilne poslove i svjesni su da treba zaraditi i za život, i za mirovinu.

No, problem im predstavlja sin, koji s 34 godine još uvijek živi s njima i, da skratimo priču, ne zna što bi sam sa sobom. Očajna majka obratila nam se s vapajem, ne zna više, piše nam, što učiniti da ga pokrene.

“Moj suprug i ja smo zaposleni, dok naš 34 godišnji sin nema namjeru raditi. Mijenja poslove i daje otkaz na svakom radnom mjestu, jer njemu nigdje nije dovoljno dobro. Moram napomenuti i to da, iako živi s nama, dok je radio nije financijski sudjelovao u nikakvim troškovima, niti je dao za režije, niti za hranu. Ja se pitam dokle tako tolerirati bezobrazluk jednog parazita?! Na rubu sam sa  živcima jer ne mogu to više gledati ni trpjeti”, piše nam očajna majka.

Višnja: Ne mogu više gledati besposlenog sina

Gospođa Arijana nije jedina – danas, kad uvozimo radnu snagu, doista nitko više, tko je iole zdrav, nema opravdanja za to što ne radi, već živi na tuđoj grbači. Koliki je to problem, opisala nam je i gospođa Višnja koja je u sličnoj situaciji.

“Dok se naš stariji sin odmah nakon srednje škole zaposlio i sada ima obitelj I lijepi radni staž, naš mlađi sin dangubi iako će uskoro imati trideset godina. Nije meni samo do toga što ga financiramo, muž i ja radimo, a gdje ima za dvoje, ima i za troje. No, mi smo pred kraj radnog vijeka, a u penzijama nam je jasno da će se trebati malo skučiti. Neće više biti ovako lagodno. Čak ni to mi nije najveći problem, nego ja to više ne mogu gledati, tolike godine”, objašnjava.

Samo životari

“Na stranu novac, ja mu do smrti mogu kuhati. Nego, meni je strašno to što on ne pronalazi motivaciju, ambicija mu je nula. Kako vrijeme ide sve će mu biti teže, sve će biti manje prilagodljiv kolektivu. Voljela bih da ode među ljude, da zaradi i spozna što znači imati svoj novac i stvarati si nešto u životu. Dobit će možda i želju da si stvori obitelj. Ovako samo životari”, iznosi nam svoje razmišljanje gospođa Višnja.

Ide joj na živce i to, ukazuje nam, što sin ne radi ništa ni po kući ni oko nje. “Ja sam na sve moguće načine pokušala njega uključiti, ali njemu se ništa ne da. Ako skuha krumpir u koži dok dođemo s posla, i to je puno. Gleda televizor, šarafi neki stari motor po dvorištu i visi na mobitelu. Mi više ne znamo što nam je činiti, možda ga treba izbaciti iz kuće pa nek’ se koprca malo?”, pita još jedna očajna majka.

Željko: Ptića treba iz gnijezda izbaciti van!

Gospodin Željko živi sam, supruga mu je umrla prije tri godine. Sina je – iako grubo zvuči – s guštom otjerao iz kuće, iako imaju lijepo dvokatnicu. “Radije ću živjeti sam, a kat neka stoji prazan. Ja sam sina gledao petnaest godina kako se lijeno povlači po doma, malo je radio, a više bio besposlen, supruga ga je tetošila, ja neću.”

“Rekao sam mu neka ide i snalazi se. Pa i po cijenu doživotne ljutnje. Ovako od njega neće biti ništa, na rubu depresije. Platio sam mu prvu ratu za sobu, ima i cimera. Zovem ga i provjeravam, evo zaposlio se na benzinskoj. Znao je da drugu, najkasnije treću ratu za stan, neću financirati. I ptica svog ptića izbaci iz gnijezda da bi naučio letjeti”, otkriva nam umirovljenik Željko.