Edin: ‘Nesretan sam još od razvoda, djeca me ne mogu smisliti’

“Danas ovo kao da je neki drugi narod, neke druge generacije jer se čini kao da više nitko nikoga pretjerano ne voli, ne poštuje, ne cijeni iz srca i duše – osim ako nije iz koristi”. Eto, tako razmišlja naš povrijeđeni čitatelj, koji nam je u pismu objasnio što ga je navelo da nam napiše svoje poduže pismo.

“Roditelj sam, dakle otac i djed. Invalid sam koji živi i nada se svojoj djeci. Ne mogu reći: Kriva su djeca, jer krivi smo mi koji smo ih odgojili i pripremili im nekakav put, pravac u životu”, piše nam i potom dodaje da je veći utjecaj na njegovu djecu ipak imala njegova supruga, od koje se razveo.

“Razdvojili smo se dok su djeca bila maloljetna, tako je život htio. A djeca kao djeca, bila su tamo gdje im je, u ovim vremenima, bila veća sloboda i gdje im se više ugađalo. Njima tada nije bilo bitno je li to dobro ili loše za njih, jer kao mali nisu ni razmišljali o nekakvoj ispravnosti. Stoga su bili više privrženi majci”, otkriva nam gospodin Edin.

Nema ni najmanju podršku

“Djeca su bila više odgajana na drugoj strani. Sve je to nekako u redu, ali da tu istu djecu tako usmjeriš i preodgojiš da danas kao odrasle i punoljetne osobe ne osjećaju nekakvu empatiju prema drugom roditelju, to je za zamisliti se. A to, da mi budu oslonac i podrška, to se ne usudim ni pomisliti, a to je na žalost bol koju svaki roditelj u mojoj situaciji proživljava i nosi u srcu i duši dok živi i postoji”, napominje.

Ne treba mu, objašnjava, nikakva materijalna pomoć jer imao posao i radi, te ima za svoje skromne potrebe. “Ali, na žalost nemam svoje djece koja bi me nazvala i pitala: Kako si tata, a kamoli da mi dođu u posjetu, kako mi u BiH kažemo, maksuz, što bi značilo srcem, a ne zbog nečeg što moraju ili trebaju.”

“Duša me boli jer za svoju djecu živim i nadam se da će jednog dana sva djeca, pa tako i moja, shvatiti da su roditelji, da se tako izrazim, svetinja jer su oni zasigurno jedini koji im istinski iz srca i duše žele samo najbolje u životu”, nade su gospodina Edina.

“Djeca su nam jedino blago”

Djeca su, piše nadalje, na ovom svijetu roditeljima jedino blago za koje žive i bore se. Šalje im važnu poruku: “Djeco moja! Što god se dogodi u vašim životima, obiteljima u budućnosti, ja se nadam i želim od srca da ne slijedite niti moje niti majčine puteve, već da čuvate svoju djecu unutar obitelji. Tako ćete ih izvesti na pravi, ljudski i Božji put, bez obzira na to što događa između vas kao roditelja.”

“Nemojte barem vi dopustiti i skrenuti s pravog puta, da se ne dogodi slična situacija pa da jedan roditelj pati i nada se da će barem ponekad moći vidjeti svoju djecu. Želim da sva djeca prvenstveno vole, a i poštuju podjednako oba roditelja, dok ih imaju na ovome svijetu”, riječi i vapaj kojim je gospodin Edin završio svoje dirljivo pismo.