Povjerljivo
Dragica, Božica, Maja: ‘Nemamo za doplatu lijekova pa ih ni ne uzimamo’
Hrvatska umirovljenička stvarnost zaboli svaki put kad razgovaramo s našiim starijima koji svjedoče da su izgubili čak i nadu. Nadu u bolje sutra, nešto izvan životarenja. Iz dana u dan mnoge samo brine hoće li imati za jesti do iduće penzije, spominjući tek kruh, mlijeko, sir, banane, kupus, kavu. Doplatu lijekova ne mogu si svi priuštiti, baš poput gospođe Dragice koja nam priznaje da ignorira lijekove koji ne idu na recept.
Gospođa Dragica ima 68 godina i živi u Zagrebu. Ona nam je svoju životnu borbu opisala u pismu koje otkriva da je neimaština zatomila dostojanstvo naših umirovljenika – nije jedina koja otkriva da se osjeća kao smetnja na ovome svijetu.
“Za života sam imala kalvariju zbog spora oko stana koji sam morala isplatiti. Djeca su imala deset i četiri godine kad sam ostala samohrana majka. Suprug je bolovao od PTSP-a i postao je agresivan, i to sam trpjela. Poslije je za dvoje djece davao svega 500 kuna (66 eura!), ja sam imala još jedino dječji doplatak.”
“Sin je otišao u podstanare, kći se udala i nažalost ne cvjetaju joj ruže. Srećom sam ih barem odgojila i svojim primjerom im pokazala da moraju raditi da bi živjeli”, opisuje nam ukratko svoje životne okolnosti gospođa Dragica.
Boli je uzeti od djece
Požalila se potom da se ni ona nije usrećila s mirovinom u koju je morala otići četiri godine ranije. ”Penzija mi iznosi 400 eura. Nepravilno se hranim, od lijekova uzimam samo one koji idu preko recepta, ne mogu doplaćivati. Imam dojam da su stari ljudi samo izdatak državi i da zauzimaju stambeni prostor dok su im djeca podstanari. Moja djeca su mi dobra i daju mi, ali mene srce boli što mi moraju pomagati. Ja želim svojim novcem mojim unucima nešto pružiti. Boli kad ne možete unuku objasniti da nemate”, ukazuje nam.
Prije je, piše, bilo bolje, što god mi mislili o tome. “Bake i djedovi su mogli djeci nešto kupiti i davalo im se za kasicu prasicu. Sada smo svojim mladima samo smetnja i samo još jedan izdatak, kao da ih nemaju dovoljno”, napisala je gospođa Dragica.
Božica ‘Nemam za doplatu lijekova”
“Evo kako živimo mi sa 280 eura mirovine. Kruh nam je luksuz kao i lijekovi koji se doplaćuju, voće i meso ne gledamo. Godišnje smo plaćali po sedam tisuća eura za doprinose, a sada smo u mirovini gladni. Kome smo plaćali i zašto? Da bi povlašteni imali dvije tisuće eura mirovine?! A naši životi nisu vrijedni? Imam 57 godina. Živim tužna i razočarana u jednom gradu na moru te svaki dan razmišljam kako sam glupa što nisam sve stavljala na štednju. Osjećam se prevareno”, krajnje je nezadovoljna je umirovljenica Božica.
Maja: Nemam za bolju kremu za kožnu bolest
Umirovljenica Maja je u invalidskoj mirovini i za probleme s kožom trebala bi kupovati kreme koje ne idu na recept, ali se toga odriče. Piše nam da ima 220 eura mirovine. “Znam da ove kreme na recept nisu najbolje, vrlo mi slabo pomažu, probala sam kupiti neke masti koje koštaju oko 10 eura, ali to isto za moj slučaj nije pomoglo. Za ništa skuplje za moju bolest nemam, a svi mi govore što je najbolje. Za to treba imati novca”, napisala nam je.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
