Povjerljivo
Ivana (65): ‘Grozno je na poslu, želim na bolovanje do penzije. Molim savjet’
Uoči odlaska u mirovinu, ne vrednujemo radni vijek samo po uspjehu u karijeru, već i po kolegama s kojima smo proveli godine, možda i desetljeća. Ako smo uz njih bili veseli i poletni, pustit ćemo i suzu na odlasku, uz obećanje da ćemo se nastaviti viđati. Ako smo bili nesretni, jedva čekamo otići – baš poput naše čitateljice Ivane koja nam se povjerila.
Gospođa Ivana (65) u povjerljivom nam pismu otkriva da su joj upravo međuljudski odnosi na poslu pokvarili sreću pa jedva čeka s prvim danom nadolazeće 2024. godine zauvijek zatvoriti vrata za sobom. Najradije bi vratima glasno zalupila, ali, s druge strane ,želi zadržati pristojnost.
“Radim zadnje dane na poslu. Iza Nove godine sam već umirovljenica. Veselim se slobodi. Jako su mi teško pale posljednje godine rada – nas nekoliko kolegica radile smo s mladima od oko trideset godina. Osjećale smo se kao da smo u krivom vlaku i putujemo u krivom smjeru, a tu zabunu nemamo s kime podijeliti osim između sebe, jer naša istina nikome ne treba”, napisala nam je.
Generacijski jaz
Taj generacijski jaz, piše nadalje, golem je i za nju krajnje neugodan. “Uz to, situacija u uredu je toksična, neugodna, traži se potpuna poslušnost, mladi nakon što nauče posao odlaze. Nebrojeno puta sam razmišljala o tome da zadnji tjedan otvorim bolovanje i odem bez pozdrava iz firme u kojoj sam radila 20 godina”, objašnjava u kakvoj se nelagodi našla.
“Lomim se. Razgovarala sam s mnogim prijateljima o tome. Prijateljica psihijatrica rekla mi je da treba ostati do kraja, svoj dio posla dovršiti i zatvoriti priču na ispravan i čist način, a drugi neka se ravnaju po svojim mjerilima”, otkrila je gospođa Ivana.
Podijeljena mišljenja
Kako kaže, razgovarala je i s kolegicama s kojima ima dobre dugogodišnje odnose na poslu. “Mlađa kolegica iz ureda, 45-godišnjakinja, koja je upoznata s lošom, toksičnom atmosferom, nije dijelila mišljenje da treba biti ‘iznad situacije’. Rekla mi je da kako god odlučim, u redu je, te da se ne trebam lomiti. Ne zaslužuju”, opisuje i drugo mišljenje.
A ona, piše, ne može odlučiti i osjeća krivnju. “Odlazim u mirovinu s otpremninom od 10 plaća, mirovina mi treba biti oko 900 eura. Pa to nije malo”, povjerava nam.
Potom pita naše iskusne čitatelje, što joj je činiti. “Je li drsko otići bez pozdrava iz firme koja je davala dobre plaće, ali nas je kao ljude obezvrijedila, ponizila? Treba li biti iznad svega ili pokazati da smo odradili posao, uzeli novac, a posljednje piće podijelit ćemo s nekim drugim?” pita gospođa Ivana koja ima 65 godina, fakultetski je obrazovana te je radila posao vezan uz EU fondove.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
