Prati nas

Povjerljivo

Kao u romanu

Baka (87) živi svoju bol: ‘Vlastite unuke sam u trgovini pitala čije su’

Osamdeset i sedma godina života teče umirovljenici Đurđi iz Zagorja. Desetljeće i pol živi sama i desetljeće i pol u sebi nosi bol o kojoj više nikome i ne govori. Nema, kaže, ni kome.

Objavljeno

|

Gospođa Đurđa (87) živi sama na selu nedaleko od Krapine. Nedavno je promijenila dva prozora kako joj ne bi puhalo na krevet. Iako zdrava, tuga za sinom koji je preminuo od raka teško je podnošljiva. Susret s unukama nakon mnogo godina izazvao je mješavinu emocija, ali rijetko ih viđa.
ilustracija: S. Bura/mj

Gospođa Đurđa (87) živi na selu nedaleko od Krapine, sama u kući u kojoj je nedavno dala promijeniti dva prozora, da joj ne puše na krevet. Loži vatru, kupila je gotova drva, bit će ih do kasnog proljeća dovoljno jer je zima blaga. Povremeno je obilazi jedna susjeda, a otkad joj je prije 15 godina umro sin, dvaput su je posjetile i unuke.

“Zdrava sam i trčala bih još, da me ne more tuga i žalost. Sin mi je umro kad je imao 53 godine. Prije toga umro mi je i suprug, Bogu hvala pa nije doživio smrt sina. Gorega za roditelja nema”, priča nam.

Sin joj je, otvara pred nama rane, dobio rak jednjaka i umro u roku nekoliko mjeseci. Prethodila je tome obiteljska kalvarija, koju nije mogao podnijeti. “Sin, snaha i dvoje unučadi živjeli su sa mnom u kući. Svađali su se, ona je puno toga pripisivala meni. Napatila sam se s njima, ali nisu uspjeli. Jednog je dana pokupila djecu i otišla 70 kilometara dalje, kod svojih. Sin je pao u depresiju”, otkriva nam.

Sin joj venuo i umro pred očima

Nije ga, kaže, mogla utješiti, ohrabriti da nastavi sa životom i bori se za kćeri. “Samo je venuo, zapustio se, na kraju se razbolio. Prošla sam s njim golgotu, a paralelno su mi iz naručja istrgnute unuke koje više nisam vidjela. Nisam imala snage boriti se i na tom bojnom polju”, kaže nam.

Unuke je srela godinama nakon smrti sina. “Susjeda me odvezla u jednu veću trgovinu tu u kraju. U redu su stajale dvije sestre, nešto me podsvjesno tjeralo da ih pitam čije su. Kad su mi rekle, zavrtjelo mi se u glavi, zamalo sam se onesvijestila. Nisam mogla, a da im ne kažem da su moje unuke. Nismo se od šoka zagrlile, razrogačile su oči, mahnule mi u nevjerici i izašle”, povjerila nam se.

Unuke odu, ona plače

Kako kaže, ipak djevojke nisu dugo izdržale i posjetile su je. “Zanimalo ih je vidjeti gdje su provele prve godine života, pitale su za oca. Desetljeće je bilo prošlo, od malih curica izrasle su u djevojke. Ja nisam išla puno dalje od praga, gdje sam ih mogla sresti? Sada dođu rijetko, vidjela sam ih zapravo svega par puta. Plačem zbog njih. Teško mi je, ali ne mogu iz ove kože van”, rekla je brišući suze, kao i mnogo puta tijekom našeg razgovora.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.