Ivana (71): ‘Imam najboljeg muža i cijenim svaki dan proveden s njim’

Susret sa smrću u sedam desetljeća života ne zaobiđe nikoga, pa nije zaobišao ni gospođu Ivanu. Kako nam povjerava, na onaj svijet je s golemom tugom u srcu ispratila oca, zatim i majku, svekrvu i svekra, kao i dobru prijateljicu. U svakom tom teškom razdoblju imala je oslonac, rame za plakanje, toplu ruku svog supruga – sve donedavno, kad je nitko nije mogao utješiti.

“Kad mi je on bez svijesti završio u bolnici, ja sam shvatila da ne postoji nitko i ništa što bi mi pomoglo da odagnam bol. Stariji sin s obitelji živi u gradu, mlađi je u inozemstvu. Oni su mene svaki dan zvali, ali ostati tako iznenada sam u kući, bez onoga koji te tješi, koji ti je 50 godina desna ruka, tvoja prva i posljednja ljubav, to je neopisivo teško.”

Mali smo ispod zvijezda

“Odjednom shvatiš kako si malen ispod zvijezda, kako je tanka granica između mirnog i ugodnog života, i točke smrti kad nestane ono što ti je najvažnije, kad imaš osjećaj da odumire vitalni dio tebe i padaš u beznađe. Ona prva večer kad sjediš u mraku i užasnut se ne možeš pomaknuti, vjerujem da je lakša onima koji drže krunicu u ruci. Ja sam ih te večeri razumjela. Na žalost, ja nemam krunicu niti znam moliti”, rekla nam je.

Taj užas bio je tim teži, govori nam, što je u 50 godina samo jednom, na početku Domovinskog rata, bila odvojena od supruga. Bio je mobiliziran, ali je ostao svega tjedan dana. ”Strašno smo bili vezani, od prvog dana smo bili nerazdvojni. Nisu ga interesirale druge žene, ni društvo bez mene, bio je više obiteljski čovjek. Slagali smo se, često je u razgovoru sa mnom upotrebljavao umanjenice pa su me u društvu znali zvati sa ‘Ivanice, mišiću'”, govori nam iskreno, s osmijehom.

Dugotrajan oporavak

Suprug je vratio iz bolnice, preživio je moždani udar. Za oporavak će mu trebati vrijeme. “Bili smo u toplicama, dva sam tjedna bila uz njega, platila sam si privatno, a on je išao preko uputnice. Svaki dan je malo bolje, veseli se proljeću kad će moći raditi oko kuće. Polako mu se vraća i veselje kad nam dođu djeca, unuci i prijatelji.”

“To me tješi, sve bih dala da opet bude onaj stari, da uživamo još malo u mirovini. Prije sam mislila da je čovjek od 70 godina starac, ali sada mi se to više ne čine neke godine. Majka mi je doživjela 90, i to vitalna. Tata je umro četiri godine prije nje, isto su uz sve nedaće imali lijep život, samo zato jer su bili složni”, napominje gospođa Ivana.

Za kraj nam je priznala da svako jutro prvo provjeri je li suprug dobro, a potom se zahvali životu. “Svjesna sam da boljeg muža nisam mogla poželjeti i otkako je bolestan, svjesno cijenim svaki dan proveden s njim”, rekla nam je.

A kako se vi nosite s bolnim iskustvima?