Prati nas

Povjerljivo

Teško do mjesta

Mima (78): ‘Prijavila sam se u dom bliže djeci, čini se da ga neću dočekati’

Gospođa Mima živi sama, na 3. katu zgrade bez lifta, u malom primorskom gradiću nedaleko od Splita. Kako godine idu, a ona ih je nanizala 78, zdravlje joj se urušava i strepi da će je nemoć snaći prije nego što dobije mjesto u staračkom domu.

Objavljeno

|

Gospođa Mima, s mirovinom od 820 eura, strepi zbog dugog čekanja na mjesto u domu za starije. Sama je odgajala djecu, a sada želi biti blizu obitelji u Zagrebu. No, zabrinuta je jer svjesna je da mjesta u domovima nedostaje. Slično iskustvo dijeli i gospođa Alma, čiji je otac u lošem stanju, ali čekanje na mjesto u domu postaje neizdrživo.
ilustracija: S. Bura/mj

Iako za hrvatske omjere ima solidnu mirovinu od 820 eura, gospođa Mima svjesna je da joj visina mirovine ne garantira da će mjesto u staračkom domu dobiti odmah. Zato se prijavila još prije pet godina, no mjesta još nigdje na vidiku.

“Mjesto u domu se čeka osam do deset godina, znači još tri do pet godina bih trebala gurati ovako sama u nadi da ću do tada moći uz stepenice. Kako moje godine, a imam ih 78, kao i zdravstveno stanje sada stoje, uskoro više neću moći živjeti sama. Stoga sam sve nesretnija i depresivnija, krajnje zabrinuta što će biti sa mnom”, piše nam ova umirovljenica.

Iz Dalmacije u Zagreb

Namučila se za života, bila je samohrana majka i teško je radila. “Od svoje četrdesete godine sama bila sam samohrana majka dvoje djece (od njihove osme i osamnaeste godine do završetka studija). Oboje djece sada žive u Zagrebu gdje su ostali nakon školovanja. Rade, imaju obitelji, s vremenom su sami sebi kupili stanove”, otkriva nam u pismu koje je napisala za rubriku Povjerljivo.

Donijela je tešku, ali logičnu odluku da se u dom za starije zapiše u Zagrebu. “Voljela bih zadnje godine svog života opet provesti što više sa svojom djecom i unucima. Htjeli bih im biti blizu, ali ne na teret i brigu, dovoljno bi mi bilo da se povremeno viđamo, tješio bi me i osjećaj da su mi nadomak ruke”, piše iskreno.

Potom je ponovila svoje strepnje: “Najviše me muči taj problem dobivanja mjesta u domu”, ukazala je na ovu boljku koja nije samo zagrebački problem, već je ovako popunjena većina javnih domova u Hrvatskoj, osobito onih u većim gradovima.

Alma: Vapimo za smještaj oca u dom

Gospođa Alma također je bila samohrana majka koja danas uživa u uspjehu i zdravlju svoje dvoje zahvalne djece, ako i dvoje unučadi. Njezina najveća briga trenutačno je njezin otac koji je dvaput bio u braku i obje su mu supruge umrle. “Tata je sam ostao sa 74 godine. Godinu dana nakon smrti druge žene počeo je psihički i fizički tonuti. Sve je gore i gore”, napisala nam je gospođa Alma u povjerljivom pismu.

Potom otkriva da je s ocem sagledala sve mogućnosti oko njegova zbrinjavanja. “Naposljetku je pristao ići u starački dom, budući da nemamo drugo rješenje. No, doći kod nas u dom samo je san, tako da smo se svi već razboljeli od brige jer je fizički loše i anksiozan. Ne vidimo izlaz i svaki dan se pitamo je li ljudima, kad im je najpotrebnije, toliko nemoguće osigurati mjesto u domovima”, pita se zabrinuto gospođa Alma.

Kakva su vaša iskustva s čekanjem mjesta u domu za starije?

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.