Činimo li dobro kad financijski podupiremo odraslu djecu (i njihovu djecu)?

Jednom roditelj, uvijek roditelj. Roditeljima je, uglavnom, teško gledati svoju odraslu djecu kako se ne uspijevaju osigurati život kakav su zamišljali i željeli, a posebno je otežavajuća okolnost kada dijete ima svoje dijete.

Bake i djedovi, i više nego često, otvaraju novčanik kako bi uzdržavali ili pomagali svojoj djeci u tridesetima pa čak i četrdesetima godinama života. U Hrvatskoj ovoj temi sociolozi nisu posvetili neko konkretnije istraživanje, no trendovi su jasni. Prema nekoliko istraživanja objavljenih u prošloj godini, između 50 i 60 posto ispitanika u Sjedinjenim Državama na grbači još uvijek ima svoje odraslo dijete ili djecu. Istini za volju, treba dodati da u ovaj postotak ulaze i roditelji djece s poteškoćama, no oni su, razumljivo, u manjini.

Kupnja kuće, darovanje stana ili automobila, u Hrvatskoj je uobičajena skrb za odraslu djecu, kojoj su često roditelji već darovali visokoškolsko obrazovanje. U Sjedinjenim Državama, pak, mnogi roditelji djeci pokrivaju tretmane liječenja neplodnosti ili renoviranja doma.

Svašta se naziva ljubavlju

Razlozi zbog kojih roditelji to čine su različiti; od osjećaja obaveze pa do grizodušja, jer smatraju da djecu nisu dovoljno pripremili za život. “Komu ću davati, ako ne svojima”, kaže više nego jedna čitateljica našeg portala koja će ustvrditi da bezuvjetna ljubav ne pita, već daje. Sve ponosne na svoju ljubav, naglašavaju da one ne očekuju ništa zauzvrat, pa čak ni poštovanje.

No, čini se, da se svašta ovih dana naziva ljubavlju pa se zaboravlja ona stara kineska: “Naučite li čovjeka da lovi ribu, nahranili ste ga za cijeli život. Date li mu već ulovljenu ribu, nahranili ste ga samo danas.”

Ili, kako nam je to u jednoj od objavljenih ispovijesti, opisala jedna čitateljica: “Vidim kako se moj sin oslanja na mene sve više i više. Njegova obitelj također je ovisna o mojoj pomoći, umjesto da se trude sami stvoriti svoj put. Svjesna sam da im ovakva vrsta pomoći nije dobra, da im zapravo štetim osiguravajući im životni standard koji je viši od onoga što si mogu sami priskrbiti. U raskoraku sam između ljubavi i krivnje.”

Misli na sebe, ali i na djecu

Financijski savjetnici pak upozoravaju da je uzdržavanje odrasle djece, makar i djelomično, štetno, ne samo za djecu, već i za roditelje. Novac koji prosljeđuju djeci, roditelji bi trebali ulagati u mirovinsku štednju i osigurati si ugodniju i sigurniju starost. No, hrvatski mentalitet ni u 2024. godini ne poznaje koncept preuzimanja odgovornosti za vlastitu starost, a svaka mirovinska štednja je zbog (za sada) neisplativog drugog mirovinskog stupa gotovo pa anatemizirana.

Očekivanja da će se djeca brinuti za stare roditelje, emocionalno i financijski, jesu put u razočaranje, svjedoče brojne priče koje dolaze do našeg poštanskog sandučića. Naime, pomaganje odrasloj djeci daje varljiv osjećaj svrhe i ispunjenja starijim osobama, pogotovo ako im je život skromnije ispunjen sadržajima izvan obitelji.

Samo reci “ne”

Odnosi stradaju u trenutku kada se roditelji nađu u financijskom škripcu, pogotovo ako s djecom nisu bili otvoreni i davali su dojam da su imućniji nego što jesu. Ogorčenost i krivnja, prozivke za nezahvalnost, česte su u tim situacijama o kojima malo koja obitelj otvoreno razgovara.

Ako ste jedan od roditelja takvog djeteta ili djece, razmislite što je stvarno dobro za njega i njih. Možda je vrijeme da provjerite jeste li dovoljno imućni? Možda biste trebali postupno smanjivati ovisnost odrasle djece o vašem novčaniku i postaviti granice, intervenirati isključivo u, recimo, zdravstvenim situacijama? No, najvažnije je da se osnažite kako biste bez krivnje mogli reći “ne”. I da, nakon toga, imate i dalje pravo od vlastite djece očekivati poštovanje, zahvalnost i ljubav.

Kakva su vaša iskustva i razmišljanje o ovoj temi? Napišite nam u povjerenju.