Kad joj je suprug u jednoj proširenoj rečenici rekao da odlazi, gospođi Eni zamaglilo se pred očima, jedino što je čula bili su dječji glasići – činilo joj se da joj odzvanjaju u glavi koja samo što se ne raspukne.
Opisala je taj trenutak, s napomenom da je prije toga slutila da nešto nije u redu s bračnim životom, ali je to pripisivala svojoj preosjetljivosti, čak je pomišljala da je paranoična. “A onda je jedan dan došao s posla, kasno kao po običaju. Stavila sam nam povrtnu juhu na stol, djeca su skakala i navlačila se po kući. On se najeo, odmaknuo tanjur, pogledao me i rekao da će mi reći nešto na što se ne smijem opirati. Sjećam se toga kao da je bilo jučer”, doznajemo.
“Izgovorio je potom: ‘Imam drugu i odlazim, nema smisla raspravljati se.’ Bila sam u takvom šoku da i nisam mogla ništa izgovoriti. Dječje glasove čula sam kao jeku, odzvanjalo mi je u glavi. Onda mi se povraćalo. Kad sam uvidjela da će upravo krenuti moje ponižavanje, digla sam se i krenula prema njegovom ormaru. Uzela sam najveću Ikeinu torbu i počela trpati”, kaže nam o svom stanju bijesa i nemoći.
Pakirala ga je kao u bunilu
“Nakon što sam natrpala prvu, uzela sam drugu torbu, onda i treću. On je ostao sjediti za stolom, vidio je da je bolje da mi se ne približava. Mislio si je sigurno da će sutradan doći po svoje stvari, kad mene ne bude. Ali moj mozak radio je brže od njegovog, odlučila sam do ujutro organizirati promjenu brave”, govori.
“Otišao je do djece u sobu, ne znam što su razgovarali jer ja nisam uspjela čuti ništa osim ‘Ide tata’. Kasnije sam im polako objašnjavala, danima, mjesecima, godinama”, kaže.
“Otišao je k svojim roditeljima. Sjećam se da sam cijelu noć bila u panici što ću i kako ću, što me čeka. Strah me gotovo paralizirao, a nespavanje u jecanju dotuklo me. Ipak sam ujutro nazvala prijateljicu da me spoji sa svojim bratićem odvjetnikom”, govori i dodaje da je razvod išao relativno brzo, iako je on bio šokiran njezinom hrabrošću i snagom, prkosom.
Trebala su joj dva tjedna da se sabere. “Od mene onako uspaničene, do mene koja drži svoj život i živote svoje djece čvrsto u rukama, prošla su samo dva tjedna. Toliko mi je trebalo da se organiziram i shvatim da sam na boljoj točki nego prije. U kući više nije bilo napetosti koja je vladala dok je živio s nama. Bilo je čistije, manje rublja, manje cipela o koje se spotičemo. Ja više nisam vikala na djecu, a dva su razloga tome – prvi, nisam bila frustrirana, i drugi, nisam morala, jer su me djeca počela slušati”, objašnjava.
U kući su zavladali red, mir i pozitiva
Uvela je novu rutinu i djeci je to, začudila se i sama, odgovaralo. “Manje opiranja, manje vrištanja, više grljenja. Pa oni su počeli ići u krevete bez pogovora, to je prije bilo nezamislivo, stalno su bile te neke tenzije među nama”, napominje.
Počela je vježbati, u vrijeme dok su djeca na aktivnostima. “Procvjetala sam. Jednostavno sam si rekla da moram izabrati: mogu tugovati, mogu se sažalijevati, mogu se zapustiti, izgubiti samopouzdanje do kraja, a mogu se i pokrenuti u sasvim suprotnom smjeru. Izabrala sam si dati priliku za novi početak. Izabrala sam, valjda me i ego nosio, biti najbolja verzija sebe. Uspjela sam”, rekla je.
Od tada je, kaže, prošlo 17 godina. “Na dan kad me ostavio zbog druge žene, počeo je moj život. Nikad se nisam toliko trudila oko sebe i to je rezultiralo sretnom djecom, sretnim drugim brakom. Nikad se nisam osvrnula natrag, djeca su išla k njemu bez da se i vidimo, slala sam mu poruke ako je trebalo. Sada su oni već veliki, ljudi na mjestu. Hvala toj ženi što me spasila od njega, nek’ im je sa srećom, iako čujem da im nije bajno. Briga me”, rekla je za kraj ova vesela, samosvjesna žena.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
