‘Više nisam mogla hodati, a termin za operaciju dobila sam za 748 dana’

Bolovi u koljenu kod 69-godišnje umirovljenica Antonije iz Zagreba pojavili su se naglo, u mjesec dana su postali neizdrživi te se zaputila svojoj liječnici opće prakse.

“Poslala me na rendgen koji je pokazao da je moje koljeno otišlo i da mu nema spasa bez operacije odnosno ugradnje umjetnog. Preporučila mi je da odem na fizikalne terapije dok čekam operaciju, ne bi li mi barem malo smanjile bol. I na to sam čekala dva mjeseca, da bi mi fizijatrica nakon pregleda nalaza rekla da će mi terapije kod nje biti uzaludne. A bolovi su i dalje bili nesnosni”, objašnjava nam.

Potom je rekla da ju je liječnica poslala još i ortopedu u Draškovićevu, ne bi li joj i tamo malo pomogli. “Kod ortopeda se pak mora doći s nalazom magnetske, a ona se na uputnicu čeka godinu dana. Vidjevši da nemam izlaza, platila sam magnetsku sama, čak 180 eura. A moja mirovina 510 eura i živim sama, pa si vi mislite koji je to novac. Ma platili bi mi i sinovi, ali nisam im dopustila”, povjerava nam naša sugovornica.

Injekcije uz plaćanje – odbila

Uslijed te agonije išla sam na injekcije protiv bolova. Išla sam na najmanje u četiri serije od po četiri do pet injekcija, a sve samo da mi barem malo popusti bol. Jedva sam hodala, s tim da živim na drugom katu bez lifta pa se moram spuštati i penjati ako želim malo izaći na zrak”, napominje.

Kad je ortoped vidio magnetsku, rekao je isto – nema pomoći bez operacije. No, rekao mi je i da postoje injekcije koje bi mi uvelike pomogle, uštrcaju se direktno u koljeno i kako pomažu, ali ih treba primiti dvaput po tri u razmacima. I nisu besplatne. Svaki od dva ciklusa košta tisuću eura. Ja na to nisam pristala, pa je stariji sin krenuo tražiti drugo rješenje”, govori nam.

Spasilo ju je poznanstvo

Stariji sin se, nastavlja objašnjavati, najprije s njenim nalazima naručio na drugo mišljenje. “Svi su se složili – što prije operiram koljeno, to bolje. A onda se sin sjetio jedne svoje školske kolegice koja radi u zdravstvu te se s njom konzultirao. Okrenula je brda i doline ne bi li se ukazao slobodan termin za mene, u bilo kojoj bolnici. Bio je svibanj, a ona mi je našla termin za kolovoz. Moja agonija je tako s preko dvije godine skraćena na ukupno deset mjeseci čekanja. Uz bolove”, kaže iskreno.

Izvrsno se oporavila

Od operacije je, govori pokazujući nam na štaku u kutu kuhinje, prošlo pola godine. I dok neki nakon takvog zahvata žive u strahu od pada i uganuća koljena te se uspore, ona je radila sve što su joj specijalisti preporučili samo da što prije ponovo prohoda bez štaka. Znala je da je kod kuće nema tko dvoriti.

“Tko bi me bedinao, djeca rade, snahe imaju malu djecu. Išla sam najprije u Daruvarske toplice na oporavak i to mi je toliko pomoglo da sam kući došla s jednom štakom koja mi gotovo i nije trebala. Nastavila sam s vježbama i puno hodanja tako da sada već hodam bez štaka”, rekla je.

Svima kojima dotraju koljena ili kukovi savjetuje da se odluče na operaciju i to po principu “što prije, to bolje”. ”Ne bojte, brzo dođe olakšanje i novi život. Svaki dan hodam, i to potpuno bez štaka, oko dva kilometra. U svakoj ruci smijem nositi po dva kilograma pa sam svake subote i dalje na placu. Penjem se uz stepenice držeći se za ogradu, ali idem”, napominje.

“Ne daj Bože većeg zla, sretna sam što sam sve izdržala i što sam bila tako uporna na putu ka oporavku. Sada moram reći i da se svaki dan sjetim činjenice da bi redovnim putem trpjela još dugih i nesnosnih devet mjeseci, pitanje bih li izdržala 748 dana. Na nogama sigurno ne bih”s, rekla je za kraj naša sugovornica.

Jeste li i vi imali sličnih iskustava?