Povjerljivo
‘Imam 93 godine i zbog ovih 10 stvari sam nesretna u starosti’
Mnoge smo naše čitatelje pitali što im najteže pada u starosti. I dok pedesetogodišnjaci kažu da su postali opsjednuti borama i općenito izgledom, ljudi u devedesetima brinu o sasma drugim stvarima.
“Imam 93 godine. U deset točaka, poredanim po važnosti, reći ću vam što mi najteže pada u starosti.” Početak je to jedne ispovijesti na platformi za dijeljenje iskustava i znanja Quora, a koji jasno pokazuje s kojim se izazovima susreću osobe koje svrstavamo u skupinu “vremešnih”.
“Na prvom mjestu su moji voljeni. Izgubiti majku i oca, to je rana koja nikad neće do kraja zarasti. I danas se u mislima često vratim u vrijeme kad su bili živi, uspomene su žive. Tu su i svi moji prijatelji, baš sam ih sve nadživjela. Nedostaju mi.”
“Drugo, imam fizički hendikep. Ljudi me zbog toga izbjegavaju kao da imam neku zaraznu bolest. O novim prijateljima više ne maštam. Treće, sva moja djeca žive daleko, na drugom kraju zemlje i u inozemstvu. To mi neizmjerno teško pada”, nastavlja svoju priču 93-godišnjakinja.
“Četvrto, voljela sam voziti automobil. Bila sam slobodna ići gdje god me put nanese, obavljati šopinge, odlaziti u kulturne ustanove, kod prijatelja. Baš mi grozno otkad ne mogu voziti auto. Peto, puno vremena provodim sama. Samoća zna biti tegobna kad vas satru sjećanja. Ne možete se uvijek kontrolirati i preusmjeravati se samo na lijepo. Ponekad se rane otvore, a sam si.”
“Šesto, nisam više stabilna na nogama. Nemam pravu ravnotežu. Moram se pridržavati za nešto. Sedmo se nadovezuje na šesto. Moj um je još oštar i voljela bih raditi toliko toga što sam nekad voljela, a ne mogu fizički. Osmo, prihvaćenje činjenice da više nikad neću moći hodati, putovati, vrtlariti, teško mi ide. Još se probudim i poželim nekud pohitati. To nije moguće, s tim se čovjek ne može tek tako izmiriti.”
“Deveto, radila sam kao profesionalna glazbenica. To je bio moj svijet, a danas zbog artritisa više ne mogu držati svoj instrument. Patim zbog toga.”
“I deseto, i najteže što sam u životu doživjela je, da više nisam mogla živjeti sama u svojoj kućici. To je onaj trenutak kad zbilja ne možete sami, treba vam institucionalna pomoć u nekom makar osnovnom obliku. Sada sam morala u smještaj gdje sam sama, ali uz druge štićenike, trebam pomoć osoblja. Ponekad plačem”, riječi su 93-godišnje umirovljenice koje slamaju srca.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
