Prati nas

Mozaik

Vjera i država

‘Katolički kalendar nekad smo skrivali u kredencu, da susjedi ne vide’

Katolički kalendar je, čini se, bio svojevrstan znak otpora jugoslavenskoj vlasti, svjedoče naši čitatelji. Zato su ih bake i majke vješto sakrivale na mjestima poput kredenaca i ormara.

Objavljeno

|

Katolički kalendar iz 1974. godine

Facebook rasprave često zastrane od zadane teme, a gotovo svaka tema može završiti na “ustašama i partizanima” ili na “životu u Jugoslaviji”. Tako je i tema o istraživanjima koja su povezala dugovječnost i blagodati zajednice koju ljudi pronalaze u religijskim grupama, završila kao žestoka rasprava o tome “je li nam nekad bilo zabranjeno ići u crkvu.”

Dakako, malo je argumenta u takvim raspravama koje se mahom vode na sentimentu prema mladosti ili odbojnosti prema sadašnjem vremenu i političkom sustavu. No jedno nas je pismo čitatelja zaintrigiralo pa smo izdvojili i ostale komentare čitatelja koji razumno odolijevaju slici nekadašnje države kao “kući od čokolade s prozorima od marmelade”. Ili, kako je to čitatelj Nikola zaključio: Jugoslavija nije bila samo jedna, ona se mijenjala tijekom vremena; i u pogledu ljudskih sloboda i u pogledu standarda.

“To su glupe rasprave”

“Vaši čitatelji glupo raspravljaju o Crkvi i Jugoslaviji jer se ta propala država jako razlikovala u svakom svojem desetljeću. Pedesete i šezdesete su bile puno represivnije od sedamdesetih i osamdesetih tako da svatko uzima samo ono što mu odgovara da bi pobijedio u glupom nadmudrivanju”, piše Nikola.

Oglas

“Većina misli da je njegovo iskustvo špranca za sve ostale, pogotovo ako im je Juga na srcu i teško priznaju da je imala velikih mana. Ako netko ne volio ovu državu, to ne znači da je bivša bila dobra. Ako je čak i samo manji dio građana imao problema u prakticiranju vjere, to nam govori da nismo živjeli u slobodi i ljudskim pravima“, piše Nikola.

“Moji roditelji su držali katolički kalendar s unutrašnje strane vrata od kredenca u kuhinji tako da ga susjedi koji su bili komunisti ne bi vidjeli. Prvi susjedi su bili profesori u srednjoj školi i govorilo se da ‘idu u komitet’. Isto se govorilo i za susjede koji su radili u Općini. Uvijek su nam roditelji govorili da pazimo što pričamo pred njima.”

“Moj tata nije bio u Partiji, ali je strahovao da će biti kažnjen na poslu ako se bude znalo da smo vjernici. Nije bio na visokoj poziciji, bio je običan portir. Svejedno, bilo ga je strah da će nadrapati, iako se poljoprivrednicima i radnicima bez ambicija tolerirala religioznost. Ako su htjeli bolje za sebe i svoju djecu, bolje da su vjeru prakticirali tajno.”

“U školu smo išli na Badnjak i Božić i jedva smo čekali zadnje zvono da idemo doma kititi bor. Mi djeca u školi nismo o tome govorili međusobno niti se to uopće smjelo spominjati na nastavi. Mi katolici smo išli na vjeronauk, ali ni o tome se nije pričalo u školi. Mislim da je vjeronauk nekada bio bolji jer je bio u crkvi, a imao je i tu dozu tajanstvenosti koja se nama djeci sviđala”, prisjetio se Nikola.

“Učitelji su nam branili ići u crkvu”

“Mama i ja smo išli u crkvu, a tata, koji je bio u Partiji, nije smio! Ali i to je ok, barem se politika nije miješala u Crkvu. Dakle, ljudi u partiji ‘zakonski’ nisu smjeli u crkvu, u protivnom su imali velike probleme”, napisala je čitateljica Višnja na našem Facebooku.

Čitateljica Vlatka požalila se na nastavni kadar: “Imala sam jednog učitelja koji nam je branio i stalno pitao tko ide u crkvu. Naravno, nitko ga nije slušao. Svi smo išli i u crkvu i na vjeronauk.”

I Jane iz Dubrovnika se prisjetila svojih školskih dana. “Išla sam u Pedagošku gimnaziju od 1964. do 1968. godine. I nismo smjeli ići u crkvu. Sjećam se, išli bismo za Božić i Uskrs, a oni su slali agente u crkve. Onda su nas ispitivali zašto smo išli u crkvu i slično. Danas vidim da je to totalno bilo nepotrebno, ali što možemo, takav sistem je to bio. To je bilo u Dubrovniku, za druge krajeve ne znam.”

“Bili smo djeca nižih razreda osnovne škole. Učiteljica nas je šibala šibom od jablana po rukama kad bi vidjela da izlazimo sa vjeronauka. Samo ovo je dovoljno da se vidi ‘sloboda vjeroispovijesti’. Ne mogu joj to oprostiti, ne zbog mene nego zbog brata, koji je bio mrvica od djeteta”, napisala je Anica.

“Učitelji su branili odlazak u crkvu. Ispraćali su nas iz škole, a ako smo krenuli u pravcu crkve na vjeronauk, drugi dan je bilo batinanje preko klupe. Kad ne bismo otišli na vjeronauk, dobili bismo batine kod kuće i u crkvi od svećenika. Cinkalo se čak i vjenčanja i krštenja pa ti vidi jer nemaš šanse upisati neki fakultet ili zaposliti se na neko rukovodeće mjesto, ni u poduzeću, a kamoli u nekoj državnoj službi”, prisjetila se Nadalina.

Tajna vjenčanja i krštenja

“Moja nastavnica je dobila otkaz jer je išla na misu za pokojnu majku, a ja sam bila upozorena na poslu da nije u redu da idem u crkvu. Djeca su se krišom krstila. Ja sam se udala kod matičara, a onda navečer tajno u crkvi, jer je mužev otac bio u Partiji”, napisala je Katarina.

I Ivica se prisjetio tajnih crkvenih vjenčanja i krštenja. “U Jugoslaviji nisi mogao biti član Partije ako si išao u crkvu. E, zato su partijski sekretari i drugi partijski dužnosnici potajno išli u crkvu, vjenčavali se, ali su i krstili djecu, dok su ostale proganjali zbog toga.”

Katolički kalendar je, čini se, bio svojevrstan znak otpora, posvjedočila je i Senjka. “Da, bilo je svačega. Pogotovo učitelji nisu smjeli ni krstiti djecu, niti ići u crkvu. Sve je bilo tajno. Moj šogor je bio vojno lice i sestra nije smjela imati niti jednu svetu sliku, nego je katolički kalendar držala u ormaru. Dolazili su u kontrole”, zaključila je.

Paradoksalno, dio naših čitatelja misli da je sasvim u redu ograničavati vjerske slobode i uvjetovati društveni i ekonomski napredak odricanjem od vjere. Dapače, ne doživljavaju to kao zabranu i represiju već sasvim pogrešno misle da se radi o odvojenosti Crkve i države. Iako isti ti čitatelji danas glasno negoduju, zazivaju Ustav i svoja prava, čak i u najbanalnijim situacijama poput moderiranja njihovih komentara na Facebooku.

Možda bismo ovaj pregled komentara mogli završiti riječima našeg čitatelja Zlatka koji grubo, ali mudro kaže: “Nema većeg straha od straha od slobode niti većeg jada od ljudi koji ne znaju što bi sa svojom slobodom učinili.”

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.