Povjerljivo
‘Snaha je do svadbe kod mene bila kuhana i pečena, a onda je pošandrcala’
Kad stogodišnjake pitaju što je važno za dugovječnost, nekoliko će im odgovora redovito biti zajedničko – kretanje, zdrava prehrana, osjećaj svrhe i ispunjeni obiteljski odnosi. Koliko su upravo odnosi s najužim krugom članova obitelji bitni, svjedoči nam i naša čitateljica Dušanka.
Prijatelji dođu, a često i prođu, kolege su nam najčešće suputnici samo dok radimo. U starosti izgubimo mnoge koje smo voljeli, ali shvaćamo da je to neminovno. Shvaćamo i da neće i ne moraju svi uvijek ostati na našem putu.
Ono što pak teško shvaćamo i nikada do kraja ne možemo prihvatiti, svakako je okretanje leđa onih za koje bi dali život – roditelja, braće i sestara, supružnika, djece i njihovih supružnika, te unučadi. Naša čitateljica Dušanka svjedoči nam da ne može preboljeti to što su je sin, snaha i unuk odbacili.
Sve divno i krasno do vjenčanja
“Ne znam ni odakle početi pisati o svojoj sudbini. Već preko 20 godina patim za sinom i unukom koji sada ima 23 godine. Moja je snaha do vjenčanja bila stalno kod nas, ma bila je kod mene što bi se reklo ‘kuhana i pečena’. Dan nakon vjenčanja kao da je poludjela. Ucjenjivala mi je sina da na ručak kod nas ona neće ići ako ne idu i njeni roditelji i svi koje ona još želi za stolom. Sve smo to dopustili”, piše nam.
“Dvije godine nakon vjenčanja, prije nego što je trebala roditi moje prvo unuče, tražila me da kupim sve što treba za novorođenče. Sva sretna dala sam joj novce da sama bira i kupuje ono što joj se sviđa. Nakon dvadeset dana napravila je šou i pobjegla kod svoje majke. Od tamo je mog sina ucjenjivala da će se vratiti, ali da ja ne smijem dolaziti viđati dijete”, opisuje ova umirovljenica.
Nakon sedam godina nije više mogla izdržati. “Otišla sam u školu potražiti unuka kako bih ga upoznala, a on mi je rekao da je njegova baka umrla”, svjedoči.
“Cijenjeni sin je pohlepan”
“Nakon nekog vremena, unuk me ipak počeo posjećivati, doduše vrlo rijetko, ali onda je naglo prestao 2018. godine. Od tada ga nisam čula ni vidjela, a žive u gradiću do mog. Sin zadnju godinu, od kad mu je umro otac, navrati na kratko. Ne pita nikad kako sam, trebam li nešto, iako je vrlo uspješan i poznat u svom poslu.”
“Završio je fakultet i cijenjen je nadaleko, čak i vani. No, uz ženu je postao jako egoističan i pohlepan, što mi teško pada jer ga nisam tako odgajala”, povjerava nam se.
Za kraj otkrivamo da ima još jednog sina, drugačije naravi. “Ima brata koji ima troje djece, nikad im nije kupio ni čokoladu. Šutim i plačem sama, teško je to, neopisivo je teško nositi takav razdor u duši”, riječi su naše čitateljice Dušanke.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
