Na velikom se životnom raskrižju našla naša čitateljica, kojoj smo zbog zaštite privatnosti dali ime Jelica, nakon što su iz njezina stana iselili kći, zet i unuci. Sin je, otkriva nam u povjerljivom pismu, već prije s djevojkom otišao u podstanare.
Tako se odjednom našla posve sama. “Kad su moji nakon pet uzbudljivih zajedničkih godina preselili u svoju kuću, imala sam cijeli stan za sebe, ali sam još dugo sve držala u jednoj maloj sobi. Oblijevala me tuga i mučio me osjećaj samoće i napuštenosti. Tome sam naposljetku odlučila stati na kraj, barem za početak, krečenjem”, opisuje nam.
“Jednom davno otac mi je rekao da sam u krečenju bolja od nekih njegovih pomoćnika. Bila je to pohvala od oca koji kćer zove ‘sine’. U to sam vrijeme radila i u školi kao nastavnica likovne kulture, tekla je moja 25. godina rada u struci. Ujedno sam već 15 godina pjevala u istom zboru, a bila sam i dio manje grupe pasioniranih čitalaca”, piše nadalje.
Poput mnogih naših čitateljica i čitatelja, sindrom praznog gnijezda ju je, unatoč svim aktivnostima, pogodio kao grom iz vedra neba. “Prije nego što su djeca otišla u šali sam govorila da ću organizirati pidžama party s prijateljicama. Dogodilo se nešto posve drugo, danima i tjednima nikoga nisam pozivala, niti je mene netko zvao. Posjećivala sam jedino djecu, ali sam se osjećala nelagodno, nisam se više onako slobodno s unucima bacala po kauču”, priznaje.
Prihvatila telefonski poziv
I baš kad je završila s krečenjem i kad je kraju privela reorganizaciju stana, dok je vraćala knjige na police, čula je kako joj stižu poruke na Facebooku. “Pogledam Messenger, a izvjesni gospodin mi želi dobar dan i pita me kako sam. I prije sam primala slične poruke, pa bih, živčana kakva često jesam, samo blokirala osobu. Nisam oduvijek bila tako nepovjerljiva, bila sam ja nekad davno i naivno romantična. Ali, kad ste dvadeset godina nakon razvoda samohrana majka, vjerujte, nemate više iluzija.”
”Pogledala sam ipak Facebook profil ovog čovjeka, na svim fotografijama bio je okružen djecom, nasmijan. Ovaj put odlučila sam se na ljubazan odgovor i napisala: Dobar dan. Hvala, dobro sam, ali sam usred nekog posla. Na to mi je on napisalo: Hoćete li, molim vas, skuhati čaj ili kavu i malo sjesti, nazvao bih vas.”
“Nazvao? Nazvao? Bila sam potpuno zatečena. Nisam bila najbolje raspoložena za to, ali ipak sam skuhala čaj i onda je zazvonio mobitel. Prvo što je rekao zvučalo je apsurdno: Mene zanima samo ozbiljna veza s vama. To me nasmijalo. Imala sam 56 godina, već odavno odustala od ideje da ću nekoga sresti. On je živio 1.500 kilometara od mene. Ipak, komunikacija je potekla”, opisuje Jelica početak svoje romantične životne priče.
Ispričali su, nastavlja, jedna drugome cijeli svoj život, bez uljepšavanja otvorili duše.
Sinu bez bojazni predala stan
“Onog dana kada sam okupila svoju djecu i majku i rekla im da odlazim k njemu, sin mi je obznanio da se ženi te da očekuju prinovu. Tada su se i zaručili, a ja sam odlučila predati im stan.”
“Mom gospodinu najprije sam autobusom poslala neke knjige i gitaru, što su moje strasti, kako bi se ono reklo, pod stare dane. Zatim sam s najvećim mogućim koferom sjela na avion i otišla u avanturu života.”
Lijepa romansa
Potom je opisala kako je tekla romansa i kako se općenito snašla u novom životu. “Moj dragi je komunikativan i omiljen gdje god se pojavimo. Upoznao je sve moje, svi ga vole, i ja volim njegove, čak i bivše žene. Imam uvijek plan za idući susret s mojima kojem se veselim, ali i ovdje sam već lijepo pustila korijenje. Majka mi je na odlasku rekla da mi je ovo najgora odluka u životu, da bi nakon par godina je rekla da mi je to ipak najbolja odluka u životu”, napisala je.
Gospođa Jelica u novoj sredini nije sjedila prekriženih ruku, vrlo se brzo uključila u lokalnu zajednicu. “Našla sam ustanovu gdje sam volonterski održavala satove crtanja i tu sam napravila autorsku izložbu, kao i izložbu svojih odraslih učenika. U mojim je godinama teško pronaći stalan posao, promijenila sam ih nekoliko uglavnom čuvajući djecu koja su u produženom boravku.”
Zaplivala kao riba u vodi
“Uporno sam gdje god se ukazala prilika slala životopis. Onda se dogodilo da odem na razgovor za posao u ustanovu u kojoj radi žena koja je naše gore list, tri godine starija od mene, koja nikada nije bila na bolovanju te je bila vrijedna i sposobna. Logikom da bih mogla imati slične kvalitete, primili su i mene i sada već dvije godine radim puno radno vrijeme. Riječ je o fizičkom poslu koji nosi i druge odgovornosti.”
Potom otkriva da ima i odličnu kolegicu s kojom u tandemu održava cijelu rezidenciju u kojoj su smještene starije osobe, a one im pružaju sigurnost i udobnost. “Jaka sam kao da idem u teretanu za koju nikad nisam imala volju. I da, i u novom gradu sam se priključila zboru te sam s jednim prijateljem osnovala manju internacionalnu pjevačku grupu gdje učimo našu duhovnu glazbu i pjevamo u crkvi.”
Jezik nove zemlje je, napominje, učila i ranije, misleći da ima dobre temelje, ali se po dolasku šokirala koliko joj je bilo teško nešto suvislo izgovoriti. “U početku sam sate i sate provodila učeći, uz komunicirajući s okolinom neprekidno. Sada sam spontanija i dobro se sporazumijevam, iako je veliko more mog neznanja”, priznala je.
Ima, piše za kraj, sreću što ima dobru i povoljnu zrakoplovnu vezu s rodnim gradom. “Češće posjećujem svoju obitelj, ali i oni rado dolaze k meni, odnosno k nama. Tako tuzi nema mjesta u našim srcima, samo ponekad poneka suzica natopi moj jastuk prije spavanja”, priznala je naša čitateljica Jelica. Nakon njezina svjedočenja samo možemo zaključiti: Sreća doista prati hrabre.
Jeste li i vi u životu napravili nešto ovako ludo hrabro?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
