“Moj brak već dugo nije sretan, ali svaki put kad pokušam razgovarati o tome, moj muž započne svađu. Umjesto da se suočim, odmah se povučem i pobjegnem, ne izgovorim mu zašto se sve ljutim i izađem iz sobe. Zatvorim se opet u sebe i ostanem s nepodnošljivim osjećajem gorčine. Sve smo udaljeniji, a brak mi postaje sve teži teret. Osjećam se na dnu dna”, rekla nam je nedavno u razgovoru sugovornica Nera.
Podsjetila nas je na njezin vapaj za pomoć najnovija kolumna psihoterapeutkinje Moye Sarner, kolumnistice The Guardiana, koja daje kvalitetan odgovor gospođi Neri i svima koji imaju problem s ljutnjom.
“Već neko vrijeme želim pisati o ljutnji jer ni sama nisam bila svjesna da imam nezdrav odnos prema tom osjećaju. Otkrila sam to kopajući po svojim problemima kao pacijentica kod svog psihoterapeuta. Kad sam počela pisati ovu kolumnu, na pamet mi je pala nedavna psihoanaliza. Svojoj sam terapeutkinji počela pričati o nečemu što me razljutilo, ali mi se usred razgovora iznenada toliko počelo spavati, da sam još jedva ostala prisebna. Rekla sam joj da imam napad umora, osjećala sam da su mi kapci sve teži pa sam ih nakratko zatvorila, da bi na kraju izgubila nit onoga o čemu sam upravo govorila”, opisuje u uvodu.
Uspavljujete li ljutnju?
“Tada mi je da može uspavljujem svoju ljutnju. I doista, što više ljudi liječim na psihoterapiji i na što više psihoanaliza idem kao pacijentica, to sam uvjerenija da je ljutnja često najteži osjećaj. Potiskuje se više od tuge, ljubavi, mržnje, žalovanja. Glumi se, vodi u drogu, alkohol, ubija ili, kao u mom slučaju, šalje na spavanje. Ukratko, radimo sve što je u našoj moći kako bi zavarali svoj um i nikada osjetili ljutnju”, napominje.
Potom je analizirala zašto se tako bojimo svoje ljutnje. “Ponekad je to povezano s nečijom poviješću zlostavljanja u djetinjstvu, ako je osoba odrastala u domu u kojem se ljutnja roditelja izražavala nasiljem. Ali, često to nije slučaj. Ponekad se ovaj strah može ispoljiti ako ljutnju doživljavamo neprobavljivom i nadmoćnom, što dovodi do nesvjesne zbunjenosti da su osjećaji ljutnje isto što i nasilni postupci, da je sama po sebi štetna i da je šteta koju nam nanosi nepopravljiva”, piše.
Postoji i treći razlog, kada strah dolazi od internalizacije mizoginije. “Osoba se nesvjesno boji da će biti prikazana kao ‘ljuta žena’. Takvi su stereotipi podmukli, ukopavaju se u umove svojih meta, koje si mogu uskratiti obično i vitalno iskustvo ljutnje kad im se učini nepravda”, upozorava psihologinja.
“Kažem obično i vitalno jer osjećaj ljutnje, kad nam se učini nepravda, može biti kreativno i pozitivno emocionalno iskustvo. Ono je štoviše presudno za mentalno zdravlje i ispunjene odnose. Leži u korijenu našeg vrijednog instinkta da napustimo veze u kojima nas ne tretiraju dobro, a mi umjesto da osjetimo ljutnju i uvidimo smisao odnosa, pokušamo ga popraviti, ubijemo taj instinkt, a time i dio sebe, svog ja”, napominje.
Kad god je osjetila da je na rubu svađe s mužem, priznaje, povukla bi se. “Izašla bih iz sobe i zatvorila vrata. Time bih zatomila svoju ljutnju, ali pojačala nezadovoljstvo bračnim životom”, ukazuje na svom primjeru.
Od živahne u tromu energiju
“Živahna energija koju može donijeti ljutnja vrlo se lako pretvara u ljutnju koja škrguće zubima, u bezbojni, težak osjećaj mučeništva i žaljenja, nemoguć za razumjeti. A ispod te ljutnje mogu se skrivati razni važni osjećaji koje nećemo izreći ako ljutnji najprije ne dopustimo da je osjetimo.”
Shvaćanje toga je, smatra, ključno za dobre odnose. “Sve do prije nekoliko godina, kad god bih osjetila da počinje svađa sa suprugom, kad god bi on povisio glas ili bih osjetila snažno lupanje u prsima, mene tu više nema. Oh, kako pogrešno, jer u svakom odnosu punom ljubavi, a to nikad nisam jasnije vidjela nego otkad sam postala majka, sukob i ljutnja neizbježni su i bitni za preživljavanje.”
Trebalo joj je, piše, mnogo psihoanalize da shvati kako napuštanjem sobe pokušava prekinuti dovod kisika u te svađe, ali zapravo time zatvara vrata vlastitoj ljutnji. “Gušila sam osjećaje svog supruga, kao i svoje vlastite, kao i našu vezu, oduzimajući nam priliku da se posvađamo, izrazimo, razumijemo jedno drugo i opet budemo sretni zajedno. Bilo je transformativno kad sam konačno shvatila da ako se ne možemo istinski naljutiti na svog partnera, ne možemo ni smisleno popraviti vezu ili brak”, zaključila je.
“Iako sam sada u stanju ljutiti se na svog muža i to izraziti, to ne znači da mi je općenito lagodno osjećati ljutnju. Na tome još moram poraditi. Dok sam slušala riječi svoje psihoterapeutkinje, prisilila sam se oči držati otvorenima. Dok sam se borila s nepopustljivim snom, shvatila sam koliko je u pravu. Nesvjesno sam uspavljivala svoj bijes. Bilo je krajnje vrijeme da se probudim”, zaključila je Moya Sarner ovu poučnu kolumnu.
