Naši preci su živjeli u vremenima koja su bila daleko surovija nego što su to današnje okolnosti. Suočavali su se s teškim ekonomskim prilikama, preživjeli i dva svjetska rata, a često su morali raditi od najranijeg djetinjstva kako bi pomogli svojim obiteljima. Njihov svakodnevni život bio je obilježen disciplinom, odgovornošću i snažnim osjećajem zajedništva. Iako su se suočavali s mnogim poteškoćama, rijetko su se žalili na svoje sudbine, radije su pronalazili načine kako se prilagoditi i prebroditi izazove.
Na naslovno pitanje postavljeno na platformi za razmjenu znanja Quora, raspisali su se mnogi ljudi treće životne dobi. Oni se i sami sjećaju mnogo težih vremena, ali i priča svojih baka koje su imale danas nezamislivo težak život.
Nisu se žalili kao danas
“Moja majka i otac bili su djeca tijekom velike ekonomske krize tridesetih godina prošlog stoljeća. Oboje su bili iz prilično siromašnih obitelji. U to je vrijeme bilo teško doći do stvari i nisi se mogao rasipati kao danas. Kad bi se jelo stavilo na stol, nije bilo rasprave i izvolijevanja. Ili bi to pojeo, ili bi ostao gladan.”
“Od njih se od malih nogu očekivalo da obavljaju kućanske poslove. Moj otac je tako s deset godina susjedima muzao krave i to nakon što bi završio poslove koje su mu zadali roditelji kod kuće. Muzao je dva puta dnevno, sedam dana u tjednu, za dvadeset i pet centi tjedno.”
“I mama i tata svaki su dan pješačili do škole udaljene dva kilometra. Sunce, kiša, snijeg, obuveni ili bosi, nije se pitalo. Oboje su bili u ratu, tata u bombarderu, a mama je radila u brodogradilištu na izgradnji razarača.”
“Sve navedeno govori da bismo trebali cijeniti današnji lagodniji život i biti zahvalni. I dok mi stalno kukamo, želim reći nešto što je prava poanta moje priče – život mojih roditelja bio je težak, ali nikada ih nisam čuo da se žale na to!”
Lekcija za lekcijom
Raspisala se potom i jedna žena koja se nevjerojatno živo sjeća života uz svoju davno preminulu baku. “Imam 65 godina, a odgojila me baka koja je rođena 1891. U tvornici je počela raditi s 9 godina tako da nije bila formalno obrazovana. Rođena je u Quebecu pa joj je glavni jezik bio francuski, ali to je nije spriječilo da nauči čitati i pisati na engleskom. Imala je desetero djece i preživjela Veliku depresiju, tako da me ona (i moj otac, njezin treći sin) naučila mnogim životnim lekcijama.”
“Tada nije bilo liječnika, osim ako si si ga mogao priuštiti, pa je bilo nužno naučiti prvu pomoć i kako brinuti za nekoga s groznicom i sličnim problemima jer nije bilo antibiotika. Tijekom ere prohibicije baka nastavila koristiti alkohol, ne za piće, već zato što je antiseptik i sredstvo za čišćenje.”
“Bila je jako stroga oko brige za zube jer nije bilo zubara i stvarno si ih trebao sačuvati što duže. Učila me i da su mi sapun i vruća voda najbolji prijatelji. Za ispiranje posuđa također je uvijek koristila vrlo vruću, gotovo kipuću vodu. Sušenje rublja, govorila je, vani je najbolje, čak i zimi, jer sunce pomaže ubiti klice.”
”Naučila je šivati i uzdržavala je svoju obitelj kao krojačica. Koristila je iznošene vunene kapute da bi napravila prekrasne pletene prostirke. Naučila je heklati samo brojanjem, a odbila me učiti jer je htjela da ja naučim čitati uzorke, što ona nikad nije savladala i bilo joj je žao zbog toga.”
Baka je hranila i tuđu djecu
“Kupovala je kvalitetne stvari i pazila na njih kako bi dugo trajale. Dobre kožne cipele su se čistile i polirale. Sam popravljaš što god možeš, i uvijek imaš pri ruci dobar ručni alat. Ako čavao ili vijak olabave, odmah ih popravi, jer labave i klimave stvari brže propadaju.”
“Nikad se baka i djed nisu zaduživali. Pokrij se koliko si dug – to je bio njihov moto. Ako si nešto želio, štedio si dok si to nisi mogao priuštiti ili si živio bez toga. To je nešto što su naučili i mog oca i mene. Tako tata nikada nije imao kredit za auto, a za života je kupio novi automobil. Brinuo se za njega kao za oko u glavi, redovito ga je prao i polirao.”
Ima toga još, i još. “Nauči uzgajati i konzervirati svoju hranu. Tada nije bilo osiguranja za nezaposlene niti sindikata koji bi te zaštitili pa nikada nisi znao kada i do kada ćeš imati posao.”
“Moja baka također je pomagala djeci u nevolji, jer nije bilo socijalnih službi, pa je povremeno primala tuđu djecu i podstanare, ali od njih se očekivalo da ili imaju posao ili rade po kući. Jedno ljeto imala je 17 djece pod jednim krovom i svi su morali pomagati. Zamislite sada samo jedan zahod koji je bio vani! Peći su im bile na ugljen pa su lopatali ugljen i održavali peć. Ne znam tko bi danas pristao na sve to.”
“Svi su bili zdraviji jer su ili hodali ili u gradu koristili tramvaj ili vlak, a jedan savjet koji mi je baka dala bio je da nikada ne sjednem na prvu klupu iza konja u konjskoj zaprezi jer konji prde!” istaknula je za kraj u šaljivom tonu ova samosvjesna žena.
Aura mira, nedaćama unatoč!
Potom je jedan muški sudionik na ovu temu svjedočio: “Kada sam bio dijete, poznavao sam par, oboje su izgubili cijele svoje obitelji u Auschwitzu. Živjeli su tiho, bili su nježni, dragi, pozitivni, ali ponizni u riječima i djelima. Naučio sam koliko smo otporni kao ljudskih bića, ali i da neki ljudi umiju zadržati auru mira bez obzira na nezamislivo strašna životna iskustva””
Podijelite s nama i što ste vi naučili od starijih generacija. Napišite nam u svojoj priči.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
