Danica Sušić (66): ‘U mirovini sam, ali jedva čekam vratiti se na posao’

Sa 63 godine života i 41 godinom staža, gospođa Danica Sušić je prije tri i pol godine otišla u zasluženu mirovinu. Samo mjesec kasnije, već je bila na novom poslu.

“Jednostavno nisam tip osobe koji može sjediti u stanu. Shvatila sam da imam previše vremena i da to nije za mene pa sam se zaposlila u Društvu multiple skleroze u Trnskom. Dodijelili su mi dragu štićenicu kojoj sam pomagala oko svakodnevnih zadataka. Ima problem s rukama i nogama i pucaju joj kralješci zbog osteoporoze. No, borbenog je duha i dobro smo se slagale”, govori nam.

Kad se uhvatila ovog posla u mirovini, nije imala iskustva rada s oboljelima, ali je sa štićenicom odlazila na edukacije i mnogo naučila. Cijeli je život, kaže, bila gladna znanja. “Kad sam bila mlada željela sam biti profesorica tjelesnog. Rođena sam u Žepču kao najmlađa od devetero djece. Moji su roditelji izgurali uzdržavati me pet semestara studija na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a dalje nisu mogli. Morala sam se zaposliti s gimnazijom, nije bilo druge”, doznajemo od naše sugovornice.

Traži novi posao

Radni vijek provela je, otkriva, u firmi koja se bavila uvozom i izvozom, u administraciji i prodaji. “Radila sam puno s papirima i puno s ljudima. Najljepše mi je bilo kad se radilo od šest do dva. Tada si imao još cijeli dan pred sobom za sve što si htio i što te zanimalo. Kasnije kad sam radila od osam, a do posla sam putovala autobusom i tramvajem. Odlazila sam po mraku i vraćala se kući po mraku. Katastrofa. Mlađa kći mi je tada bila još mala i ostajala je zadnja pa je tete u vrtiću ispitivala je li mama zaboravila doći po nju”, prisjetila se gospođa Danica.

Krajem prošle godine je zbog obiteljskih razloga morala privremeno prekinuti s radom. “Došlo je na red rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na djedovini. Živih je ostalo nas petero braće i sestara i svi su me opunomoćili da to riješim. To se bliži kraju i već se nekoliko tjedana javljam na natječaje za novi posao. Baš sam neki dan bila na razgovoru za pomoćnicu u nastavi, ali su me odbili rekavši da ne primaju starije od 65 godina, osim ako već prije nisu radili taj posao”, otkriva nam ova umirovljenica.

Čita sve žanrove

Ponudu poslova za umirovljenike prati i dalje, iščekujući da je poslodavci pozovu na razgovor. Odustati, kaže, ne namjerava. U međuvremenu, čita. “Od Nove godine pročitala sam čak 47 knjiga. Kad počnem, ne znam stati. Isto je i s križaljkama”, kaže uz napomenu da je zanimaju i aktualnosti, osobito politika is sport.

Na pitanje što joj je najveći motiv za rad u mirovini, kazala je da to podjednako i želja i potreba. “Za 41 godinu staža, zavrijedila sam svega 560 eura mirovine. Dodatak od 40 eura, koliko će nama s prosječnom mirovinom sjesti s novim povećanjem, neće me spasiti jer poskupljuju struja i plin. Idem raditi da si malo podebljam novčanik, a s druge strane, želim još doprinositi zajednici, biti aktivna i među ljudima”, govori nam.

Ne cvjetaju joj stalno ruže

Život je nije mazio, ali optimizam je nikada nije napustio. “Bilo mi je teško kad sam morala prihvatiti da moji snovi o fakultetu neće biti ostvareni. Zatim sam, još vrlo mlada, operirala rak grlića maternice. U tridesetima su mi dijagnosticirali Hashimotov tireoiditis, kroničnu autoimunu upalu štitnjače, i od tada sam na tabletama. Također pijem lijekove za osteoporozu. Prošla sam i kroz gubitak bližnjih. Prije pet godina, suprug me napustio. No, kao borac po prirodi, trudim se ne doživljavati ništa kao katastrofu, već gledati ljepšu stranu života i ići naprijed”, kaže nam.

Unuke kao izvor radosti

Dane joj veseljem ispunjava i kći koja još živi s njom, a osobito unuke Nika, Vita i Mila koje su joj podarili sin i snaha. “Imamo svoje rituale pa ili dođu k meni na moje specijalne uštipke ili se nađemo po gradu pa odemo u zoo, na neka događanja, zimi obavezno na advent. Pečem im tortu za svaki rođendan, ugađam ima biranim jelima kad dođu. Volimo se i to mi je važno. Najstarija, srednjoškolka, ove je godine preko ljeta radila, a s mlađe dvije bila sam na moru u Selcima. Biti s njima je moj najveći gušt”, kaže.

Ima, naglasila je potom, i nekoliko dobrih prijateljica. “Intimnih prijateljica imam malo, ali su naša prijateljstva kvalitetna i podržavamo se u svemu. Učlanila sam se i u udrugu Seniori Studentskoga grada i zadovoljna sam aktivnostima i druženjima. Nedavno smo bili na Sljemenu, sada planiramo nešto novo”, rekla je i dodala da se i inače trudi biti fizički aktivna. “U danu napravim najmanje 10 kilometara. Čekam da splasnu ljetne vrućine kad ću ponovo šetati po savskom nasipu, dosta mi je šetnje po kvartovima i traženja hladovine”, ispričala je.

Zaljubljena u vrt, ali i torbice

Jednu je aktivnost zavoljela tek u mirovini. “Nakon gotovo 50 godina u Zagrebu, a došla sam kao djevojka sa sela, ponovo sam otkrila čari vrtlarenja. Moja nećakinja ima imanje u Miroševcu pa vikendom odem kod nje i pomažem joj oko svih radova. To me potpuno osvojilo, pripremati zemlju, saditi i ubirati plodove svog rada. Koji dobar osjećaj! Radile smo i pekmez od ubranih jabuka i malina, servirat ću ga unučicama uz uštipke”, povjerava nam i dodaje da nedjeljno jutro uvijek rezervira za misu, a onda može dalje na grunt i mirno kroz dan.

Na pitanje kako će proslaviti 40 eura veću mirovinu, nasmijala nas je iskrenim odgovorom: “Ne znam kako ni zašto, ali posljednjih godina sam potpuno zaljubljena u torbice. Naravno, nikad ne kupujem impulzivno; uvijek čekam popuste od 50 posto, i onda je torbica moja. Mislim da je sada pravo vrijeme da si priuštim novu. Inače sam racionalna pa ako se i dogodi da kupim nešto skuplje, odreknem se nečeg drugog. I sve opet bude u ravnoteži. A sada, kad krenem na novi posao, tko zna gdje će mi biti kraj”, kroz smijeh nam priča naša energična gospođa Danica.

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.