Potaknuta raspravama na našoj stranici Facebooka i osudama na račun žena koje žive neudane i bez djece, javila nam se čitateljica Josipa. Kaže, želi podijeliti svoju priču i svoje viđenje teme o kojoj mnogi tako rado raspravljaju i posramljuju druge. Uz manje stilske preinake, njenu ispovijest prenosimo u cijelosti.
Kao djevojčica sanjala sam o obitelji. Intenzivne maštarije o vjenčanju, djeci i kući s bijelom zidanom ogradom bile su moj tajni svijet. Prije nego bih usnula u mislima sam oblačila vjenčanicu i ljubila svog imaginarnog supruga. Bila sam uvjerena da je to sreća; obitelj, djeca, savršeni suprug. Život je, na sreću, za mene pripremio drugačiji put.
Prva ljubav i gorko buđenje
Na fakultetu sam voljela prvu pravu ljubav. Dala sam previše vremena, emocija i sebe u tu vezu. Bilo je to poput organske ovisnosti. Kad smo došli do diplome, stajali smo pred raskrižjem: on u jednom gradu, ja u drugom. Nikad nije pokazao želju za zajedničkim životom, za samostalnošću koja bi nas povezala. A ja sam sanjala nas, naš život, našu djecu, naš zajednički posao. On je slijedio put koji su mu zacrtali roditelji i na kojem nije bilo mjesta za mene. To me slomilo. Tek kasnije shvatila sam da je taj slom bio početak mog oslobađanja.
Vrijeme za novo poglavlje
Imala sam nakon toga nekoliko dugih veza. Bile su ozbiljne, ali u svakoj bi na kraju izronilo isto zasićenje. Nakon tri-četiri godine priznala bih sebi ono za što mnoge ne smognu hrabrosti: vrijeme je za novo poglavlje. Nije to bila pohlepa za muškarcima, već spoznaja da ne želim doživotno vezivanje i djecu.
Nisam bila od onih žena koje izvode bijesne gliste i čine sve kako bi muškarce izmanipulirale i došle do željenog prekida u kojem bi one ispale žrtve. Sa mnom su stvari bile čiste. Plakali su, molili, prosili me i izvodili ludosti, ali i danas mislim da je to bilo najbolje za njih.
Da sam slučajno ostala trudna, udala bih se, rodila dijete i uvjeravala sebe da je to bio moj izbor, kao što milijuni žena lažu same sebi. Ali to mi se nije dogodilo. Srećom. Nisam unesrećila ni sebe ni nekog muškarca koji bi možda patio kraj mene.
Moja majka je bila nesnosna. Pitanja o udaji i unučadi bila su joj omiljeni repertoar. “Kad ćeš, kad ćeš?” Prestala je s time tek kad sam prešla četrdesetu. Danas se bolje slažemo. Smirila se, prihvatila me takvu kakva jesam. Već godinama uživamo u vremenu koje provodimo zajedno.
Brak kao trpljenje
Danas imam 60 godina i mislim da sam sretna. Ne želim živjeti život žena oko mene. Iscrpljene su od brige oko djece, unučadi i muževa koji su se davno prestali truditi. Ti muškarci ne izgledaju najbolje i mirišu još gore. Uvjerile su same sebe da je to sreća.
Neću detaljno opisivati svoj život jer bi to mnogi protumačili kao samoopravdavanje. A nemam se za što opravdavati. Svatko misli da ne može živjeti bez onoga što ima; muž, djeca, služenje drugima. Da nije tako, život bi bio nepodnošljiv.
Brakovi oko nas uglavnom su razbijeni poput starog glinenog lonca i zalijepljeni lažima. Moje prijateljice su varale svoje muževe. Često su se ponižavale brzim odnosima s muškarcima koji su bili gori od njihovih muževa. I muževi su varali njih. Ali one su nosile krivnju kao kuglu oko noge. Danas kažu da su im brak i djeca najveće postignuće. Meni to zvuči licemjerno.
Muškarci mi više nisu nužni, ali ih volim
Ja nikada nisam trebala muškarca za egzistenciju. Sve što imam, zaradila sam svojim rukama, trudom i pameću. Zato nisam nikada grčevito držala frajere. Kad bi odnos izgubio sjaj, rado sam ih puštala. Neki su mi i danas prijatelji. Na njih se mogu osloniti. I obrnuto.
Negdje prije deset godina, muškarci su mi prestali biti organska potreba. To je bilo poput oslobođenja. Kao da sam jasnije vidjela svijet oko sebe. I dalje imaju mjesto u mom životu, ali od tada najviše uživam u sebi i svojim postignućima. Oni mi dođu kao neki lijepi ukras i zadovoljni su s tom ulogom. Nisu od onih nemoćnika koji moraju posjedovati ženu pa bijesno topću nogama kad shvate da ih žena ne treba da bi bila sretna.
Da, sretna sam jer se nikad nisam udavala. Imam 60 godina, za ničim ne žalim. Znam da najbolje tek dolazi. Mogu li oni koje će ovo moje pismo razbjesniti to reći za sebe?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
