Imam 67 godina, a kada me ljudi pitaju jesam li već u mirovini, moj spontani odgovor glasi: “Nisam! Što je uopće mirovina?”
Radila sam kao profesorica psihologije i plaćala poreze cijeli svoj život. Otplatila sam kredit i nemam nikakvih dugova. Unatoč tome, od državne mirovine ne mogu živjeti. Mogu nastaviti raditi. Mogu prodati kuću i preseliti se 300 kilometara dalje kako bih kupila jeftiniju kuću i radila manje.
Nije ovako trebalo biti. Nekad sam zamišljala da ću nakon velikog životnog uspjeha otići u mirovinu s 50 godina ili ranije, uživati u restoranima s prijateljicama, krstarenjima i povremenom volonterskom radu. Ali, zapravo, nikad nisam imala konkretan plan, napisala je psihologinja Wendy Gregory u eseju za Business Insider koji u cijelosti prenosimo.
Radni vijek započela sam kao učiteljica. Udala sam se s 30 godina, a zatim sam postala samohrana majka. Djeca su mi imala dvije i pet godina. Nisam imala nikakvu obiteljsku podršku. Ostala sam sama s djecom, kreditom i bivšim suprugom koji koji nije plaćao ništa.
Tada sam odlučila promijeniti karijeru i počela sam se školovati za psihologinju. To je bio dug i vrlo skup proces. Ni sam ne znam kako sam to uspjela, ali radila sam, studirala i odgajala djecu potpuno sama.
Ponosna sam na postignuto, ali nisam imala nikakvo financijsko zaleđe. Život je bio stalna borba da spojim kraj s krajem. Ipak, činila sam što sam mogla pa sam s 40 godina počela uplaćivati sto eura mjesečno u dobrovoljni privatni mirovinski fond. Danas znam da su me loše savjetovali jer bi mi taj fond osigurao svega 1.500 eura godišnje. To nije ni blizu onome što mi je potrebno za život.
Ono što nisam učinila s novcem još me proganja
Zašto nisam uplaćivala u učiteljski mirovinski fond koji mi je ponuđen na početku karijere? Zaista, zašto nisam?
To što nisam iskoristila tu priliku jedna je od mojih najvećih životnih žaljenja. Ali u mojim ranim dvadesetima nismo imali nikakvu financijsku edukaciju. Čak ni sindikati učitelja nisu davali savjete o mirovinama. Meni je to izgledalo kao veliki mjesečni trošak iz ionako oskudne plaće pa sam odustala i nikad više o tome nisam razmišljala. Danas znam da bi mi taj novac značajno promijenio život. Pogled unatrag je uvijek jasniji od pogleda u budućnost.
Morala sam donijeti teške odluke
Prije otprilike pet godina shvatila sam da je jedini način, na koji bih uopće mogla pomisliti na mirovinu, taj da prodam kuću i preselim se u jeftinije područje kako bih imala dovoljno ušteđevine za posljednje godine života. Izračunala sam da bih sa svojom državnom mirovinom, dodatnom zaradom od pisanja i kamatama na višak sredstava, nakon prodaje kuće i selidbe, ipak morala raditi barem jedan dan tjedno da bih mogla preživjeti. Nije savršeno, ali je puno bolje od rada pet dana u tjednu.
Oglasila sam prodaju kuće, ali tada je moja starija kći koja živi u blizini, ostala trudna. Koliko god me to razveselilo, nisam mogla zamisliti odlazak pa sam nastavila raditi pet dana u tjednu. Sada sam već skoro dvije godine premašila dob za umirovljenje, a većina mojih prijatelja uživa u ispunjenim i aktivnim umirovljeničkim danima. Istovremeno, ja sam sve iscrpljenija, često imam infekcije i osjećam rastuće nezadovoljstvo.
Promjena dolazi
Stavila sam kuću na prodaju. Selim se u Derbyshire gdje živi moja mlađa kći i gdje su cijene nekretnina upola niže nego ovdje.
Bit će teško, osobito zbog rastanka s unučicom, ali to moram učiniti dok sam još dovoljno zdrava. U svojoj sadašnjoj kući živim već 38 godina i mislila sam da će me iz nje iznijeti. Sada imam rješenje, iako to rješenje nije idealno. Imat ću dovoljno prihoda da radim jedan dan tjedno, više vremena za svoje hobije, priliku za putovanja i sudjelovanje u lokalnoj zajednici, a unučicu ću moći posjećivati svakih šest tjedana.
Savjet za mlade?
Koliko god starost bila daleka, nemojte prepuštati stvari slučaju. Napravite plan za mirovinu i počnite što prije uplaćivati u dobar mirovinski fond. Godine brzo prolaze, a mirovina će doći i prije nego što mislite.