Hrvati djeci ostavljaju stanove, ali ne uvijek iz ljubavi

Prenošenje nekretnina na potomke često se doživljava kao logičan i neupitan čin roditeljske brige. Pogotovo u zemljama mediteranskog kruga u kojima se djeca ne osamostaljuju do četrdesetih, a mnogi ni tada, i u kojima je mama-hotel nešto što se podrazumijeva.

Dapače, kada roditelji odluče raspolagati svojom imovinom da bi imali ugodnu i sigurnu starost, to se smatra svojevrsnom izdajom i djece i kulturnih uzusa. Za razliku od zemalja protestantske kulture i radne etike, a u kojima je najvažnije djeci dati dobro obrazovanje i temelj za vlastiti napredak, u Hrvatskoj se mjerom roditeljstva smatraju stambeni kvadrati koji će “ostati djeci”.

Takve odluke nose i ekonomsku i emocionalnu težinu, no ne treba isključiti ni potrebu za ostavljanjem traga, kompenzaciju za propuštene prilike u roditeljstvu ili puki društveni pritisak.

Dom kao mitsko ognjište

Nekretnina nije samo tržišna vrijednost. To je prostor uspomena, rutine i identiteta. Mnogi roditelji doživljavaju svoj dom kao fizičku manifestaciju obiteljskog života, a njegovo prenošenje na sljedeću generaciju kao način očuvanja tog identiteta. Imovina postaje veza između generacija, neovisno o njezinoj tržišnoj vrijednosti.

Upravo zbog toga, roditelji često biraju ostaviti nekretninu, a ne primjerice štednju ili dionice, jer ona ima dodatnu sentimentalnu dimenziju. No štednja i dionice u mnogim bi situacijama bili puno korisniji.

Pomaganje i nakon smrti

Kada podsvjesno mislimo da naše dijete nema kapaciteta za dobro skrbiti samo o sebi, tada kao roditelji skrbimo o njemu. Mnogi su roditelji upravo zbog ovog nagona izgradili nepopravljive karakterne mane svoga djeteta.

Da, u vremenu u kojem je mladima sve teže steći vlastiti dom, nasljeđivanje nekretnine postaje oblik životne podrške. Roditelji time žele osigurati djetetu lakši početak ili sigurnost, osobito u društvima gdje se očekuje da obitelj bude prva linija ekonomske pomoći. No kada roditelji čuvaju kapital, a pri tome sami oskudjevaju na bilo koji način, to pruža loš primjer djetetu.

Iako međugeneracijski prijenos kapitala znači svojevrsnu prednost koju dajemo djeci, nema većeg kapitala od dobrog obrazovanja, pokazala su brojna istraživanja. Upravo je kvalitetno i smisleno obrazovanje najefikasniji alat za preskakanje klasnih i imovinskih barijera.

Naslijeđe kao pokušaj besmrtnosti

Za mnoge roditelje ostavljanje imovine nije samo briga za djecu, već i put ka besmrtnosti. “Ako djetetu ostavim kuću ili stan, zauvijek ću biti u njegovom životu”, misle. Na taj način, zapravo, dižu spomenik sami sebi. To je lijepo, no postoje i drugi načini. Roditelje možemo pamtiti i kao moralne uzore, osobe koje su širile empatiju i razumijevanje oko sebe ili one koji su nam svojom slobodom, a ne robovanju kvadratima, otvarali vidike, zar ne?

Stan kao sredstvo kontrole

U nekim slučajevima, odluka o nasljeđivanju može imati i kompleksnije korijene. Nasljedstvo može biti i sredstvo kompenzacije; bilo zbog osjećaja krivnje, propuštenih prilika u odgoju ili emocionalne distance. Kuća ili stan tako postaju tiha isprika.

S druge strane, nasljeđivanje se ponekad koristi i kao sredstvo kontrole. To je vidljivo kada roditelji za života nasljedstvom nagrađuju ponašanje koje im godi, a izostankom nasljedstva kažnjavaju one koji ne pristaju na njihova pravila igre.