Jadranka: Komu ostavljate kuće i stanove, nek’ vam plaća dom

Brojne su se reakcije nanizale na jedan prijedlog iz kampanje za zagrebačke lokalne izbore, a koji pokušava pomiriti dva velika gradska problema; nedostatak adekvatne skrbi za umirovljenike i sve skuplje nekretnine zbog kojih mlade obitelji teško dolaze do prvog doma.

Prema toj ideji, Grad Zagreb bi osigurao doživotnu skrb u domovima starijim osobama koje Gradu prepuste svoj stan. Taj bi stan zatim bio priuštivo iznajmljen mladim obiteljima koje nemaju riješeno stambeno pitanje. Riječ je o modelu sličnom ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, ali s pouzdanijim partnerom i plemenitijim ishodom.

Naša čitateljica Milanka (58) prva je podržala prijedlog, ocijenivši kako nije normalno očekivati da ti društvo osigura starost, ako svoje skupe nekretnine ostavljaš djeci. Njezin komentar, koji možete pročitati na ovoj poveznici, izazvao je snažan odjek i reakcije na reakciju.

I ovce i novce?

“Ne znam što je tu čudno jer tako to svugdje u Hrvatskoj funkcionira. Uđeš u privatni dom i, ako nemaš dobru penziju, stan prepustiš vlasniku doma. Pa zar onda nije bolje da taj stan dobije netko kome stvarno treba? Puno je tu licemjerja. Kad se Centar za socijalnu skrb upiše na imovinu neke sirotinje, nikome ništa. Ali kad se isto predloži zagrebačkim milostivama, onda je to škandal“, komentar je naše čitateljice Jadranke.

“Ne možeš imati i ovce i novce. Biraj, sestro! Ako ti ovo ne paše, nek ti’ djeca plate dom. Ako nemaš djecu ili ih nisi odgojila da budu pošteni ljudi, prodaj stan pa si plati dom. Samo nemoj očekivati da ćemo ti mi to financirati i slušati kuknjavu kako si ti 30 godina plaćala doprinose jer i drugi plaćaju doprinose veće od tvojih. Kome ostavljaš apartmane i stanove, nek’ ti plati dom”, navodi Jadranka.

Bauk komunizma iz Švedske

No ne slažu se svi s tim prijedlogom. Jedan od onih koji misle da je društvena solidarnost zlo, osim ako društvo ne mora biti solidarno s njima je i gospodin koji želi da ga potpišemo pseudonimom Šved. Iako, zapravo, ne zna kakvo je imovinsko stanje gospođe Milanke na koju se referira, ima jasan stav i o njenoj imovini i životnom stilu pa čak i o političkim uvjerenjima.

“Recite Milanki da se lijepo vrati u Švedsku kad joj je tamo sve super pa neka joj tamo daju stan i dom, a nas ovdje neka ne uznemirava svojim ‘progresivnim komunističkim idejama’ da bi joj nakon smucanja po svijetu država trebala osigurati jeftino stanovanje. Jer je sve što je zaradila spi*kala!” kaže Šved.

Dobra poruka djeci

Čitateljica Mima pak misli da su upravo bogati skloni traženju dodatnih privilegija te da imaju očekivanja da im je društvo dužno dati još više.

“Potpuno se slažem s gospođom Milankom. Imate malu mirovinu i dva stana, ali država ne uzima imovinski cenzus kao osnovicu za razne dodatke, već dohodak ili visinu mirovine. Imate stan od 100 kvadrata, ali jedva plaćate režije jer vam je mirovina mala? Pa prodajte ga i kupite stan od 30 kvadrata, a nemojte tražiti od države subvencije”, komentira nam.

Dodaje, nepisano je pravilo da sve treba ostaviti djeci koja se u pravilu svađaju tko će o roditeljima voditi brigu i kako će dijeliti troškove doma. “Mnogi stariji Hrvati imovno su bogati, ali trpe, kukaju ili glume sirotinju tražeći pomoć od države jer je kao sramota opterećivati djecu ili prodati dio imovine i uživati u starosti. Država baca novac na takve, umjesto da više pomaže onima koji zaista nemaju. Svaka čast na prijedlogu zamjene nekretnine za dom jer možda i to potakne djecu da više vode računa o starim roditeljima”, navodi naša čitateljica Mima.

I djeca su sebična

S Milankom se slaže i čitateljica Ela. “Naši umirovljenici imaju totalno iskrivljenu sliku. Ostavljam imovinu djetetu ako neću morati razmišljati kako preživjeti. Ako se ne brine za mene u neimaštini, prodam, odem u starački i plaćam (uz svoju mirovinu) još koliko trebam dodati. Nekretninama su takve cijene da ću imati za još 30 godina poživjeti u domu, a to neću ni doživjeti”, kaže nam.

Umjesto takvog stava, navodi, današnji umirovljenici još rade u mirovini kako bi pomagali djeci i unucima pa ih na kraju i nekretninski zbrinu, umjesto da uživaju u jeseni života. “Možda ću zvučati sebično i bešćutno, ali svi smo mi imali malu djecu, sami smo morali sve, od vrtića nadalje. Djeca su nam bila s ključem oko vrata, nitko nas nije pitao je li imamo za kruh. A današnji mladi, nije im dovoljno što imaju baka-servis, nego im je teško donijeti i hranu ponekad za svoju djecu, da starci ne moraju i to od svojih mizernih mirovina”, zaključuje naša čitateljica Ela. A što vi mislite o ovoj temi?