Prati nas

Povjerljivo

Obitelj

Skrbi o punici u kolicima i šogoru s autizmom: Ne žalim ni sekunde

Muškarac koji svakodnevno skrbi za nepokretnu punicu i teško bolesnog šogora primjer je nesebične predanosti i obiteljske odgovornosti. Unatoč poslovnim obvezama i osobnim žrtvama, ustraje iz ljubavi, zahvalnosti i dubokog osjećaja dužnosti prema bližnjima.

Objavljeno

|

Autor

Zašto volim mirovinu
ilustracija: S. Bura/mj

Na platformi za razmjenu iskustava Quora povela se tema o skrbi o starijim roditeljima te su mnogi iznosili kako su, unatoč poslovnim obvezama i vlastitim obiteljima, odlučili preuzeti brigu o svojim roditeljima iz zahvalnosti, ljubavi i osjećaja dužnosti.

Drugi su pak izjavili da su im omogućili vanjsku pomoć u kući ili ih smjestili u dom za starije. No, jedan je zet mnoge raznježio iskrenom ispoviješću o tome kako bez zadrške skrbi za punicu i šogora.

“Punica je u invalidskim kolicima i većinu vremena provodi u krevetu. Moj šogor pak ima teški autizam i više nisu mogli živjeti sami pa su nedavno doselili kod nas. Ni ona ni on nisu samostalni i netko im stalno mora biti pri ruci. Supruga i ja smo stoga podijelili brigu o njima”, objašnjava ovaj suprug, zet i šogor.

oglas

“Ona radi ujutro, punih osam sati, a ja sam vozač i svoje radno vrijeme mogu prilagoditi prema potrebi. To je veliko olakšanje za moju suprugu jer se ne mora brinuti o njihovoj skrbi i ne moramo plaćati skupu pomoć u kući. Ujutro oboje odemo, ali se ja nakon nekoliko sati vraćam i pripremim im nešto za jesti. Supruga pak priprema večeru i pomaže im oko lijekova i osobne njege”, opisuje kako su se podijelili oko skrbi.

Zadovoljstvo, a ne teret

Iako ima teških dana zbog usklađivanja posla, brige i žrtvovanja privatnog vremena za sebe, ne žali se već mu to, kaže, donosi osobno zadovoljstvo. “Davno sam izgubio roditelje. Moja je majka imala multiplu sklerozu i bila je vezana za invalidska kolica otkako sam bio dijete. Kada sam imao 15 godina, završila je u domu za starije i nemoćne, a ja bih volio da sam mogao učiniti više za nju.”

“Znam da nisam mogao promijeniti tijek njezine bolesti, ali to nije umanjilo tugu koju sam osjećao niz godina tijekom mladosti, a sve u želji da joj nekako pomognem. No, bila je teški pacijent, trebala joj je stručna njega, a ja sam učio, kasnije radio i morao se boriti kroz život. Preminula je kad sam imao 29 godina”, opisao je iskreno.

“Zato nikada svojoj supruzi neću reći da žalim što su njezina majka i brat uselili kod nas. Svi oni već nose dovoljno tereta u svojim životima, a ja im ne želim dodati još jedan. Možda to ne bi svatko učinio za obitelj svoje supruge, koju osjećam i svojom, ali ja to činim iz srca”, svjedoči ovaj požrtvovni muškarac.

Skrbite li o nekome? Jeste li sebi osigurali skrb za starije dane?

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP