Ančica: Dala bih stan za apartman u domu, želim mogućnost izbora

I dalje pristižu brojne reakcije umirovljenika na politički prijedlog prema kojem bi gradovi, u zamjenu za stambene nekretnine, kvalitetno zbrinjavali starije osobe u proširenim gradskim domovima za umirovljenike.

Posebno je odjeknula izjava gospođe Milanke, koja je u svom pismu poručila: “Nije normalno djeci ostavljati stanove, a od društva očekivati skrb u starosti.” Mnogi naši čitatelji s njom se slažu i odlučili su podijeliti vlastita razmišljanja, iskustva i stavove. Milankino pismo pročitajte na ovoj poveznici.

Pravda: Kuću bih dala onome tko mi donese čašu vode

Čitateljica koja koristi znakoviti pseudonim Pravda kaže da ima sina, ali se osjeća ostavljeno poput psa. Imala je, dodaje, četiri operacije; od toga dvije zbog karcinoma. Sin joj se nije godinama javio niti pitao za zdravlje. Model zamjene stambenih kvadrata za kvalitetan dom joj se sviđa jer nema snage ni volje za iznajmljivanje podstanarima ili traženje kupca.

“Zar takvom djetetu trebam išta ostaviti? Ni kamen ne zaslužuje. Neka ga stigne svaka moja suza. Kuću bih odmah dala samo da mogu dobiti 20 kvadrata negdje bliže bolnici i doktorima. Sve bih to ostavila onome tko mi donese čašu vode kad mi zatreba. A najveća sreća bila bi mi da sve što imam mogu dati za mjesto u sigurnom javnom domu. Djeca su, nažalost, većinom monstrumi. Barem ovaj kojeg sam ja rodila je monstrum”, zaključuje.

Ančica: Ne želim se u starosti baktati s podstanarima

Slično razmišlja i Ančica, umirovljenica stara 65 godina. “Sviđa mi se prijedlog zamjene stana za mjesto u domu. Mislim da bih na to bez problema pristala, ako bih zauzvrat dobila lijep apartman u kvalitetnom domu, liječničku skrb i sve što mi je potrebno za lijepu starost.”

“Moja mirovina bi mi tada bila i više nego dovoljna za trošenje, pokoji izlet ili mali godišnji odmor. Tako bi se dalo živjeti. A moj stan bio bi na korist nekoj mladoj obitelji kojoj bi ga Grad iznajmio za simboličan iznos. Svi bi bili na dobitku. I društvo i mladi i mi stariji. Ne zanima me ideja prema kojoj bih se ja u budućnosti sa 80 godina baktala s podstanarima da si platim apartman u domu. Samo bi mi to trebalo u životu. Tko želi i može, sretno mu.”

Neću da mi netko uskraćuje mogućnost izbora

Ančica ima i konkretan prijedlog vezan uz ovu ideju. “Bilo bi sjajno da se takav ugovor može raskinuti, ali da korisnik u tom slučaju mora vratiti razliku novca između pune cijene usluge koju je primio i najamnine koju je Grad ostvario od stana. Tako bi svi bili zaštićeni, i nitko ne bi mogao reći da je izigran.”

Kao odrasla i poslovno sposobna osoba, Ančica se osjeća uvrijeđeno zato što, kako kaže, razni oportunisti pokušavaju umirovljenike predstaviti kao slaboumne. “Smetaju mi Vedrana Rudan i slični koji mi žele uskratiti izbor. Ako sam zaradila stan, valjda mogu birati što ću s njim učiniti. A da odlučim sutra sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, nitko ne bi rekao ni zuc. Stvarno me ne trebaju braniti od mene same ni političke posvuduše koje ovih dana slušamo.”

“Mafija koja stoji iza ugovora o dosmrtnim i doživotnim ugovorima o uzdržavanju najviše se i boji transparentnog javnog modela u kojem nitko više neće biti prevaren ni zatvoren u neki pljesnivi podrum privatnih odlagališta starih ljudi koje nazivaju domovima. Ideja je sjajna, samo treba izraditi više opcija pa da si svatko odabere najbolju za sebe. Tko god da pobijedi na izborima, trebao bi raditi na njoj”, zaključuje.

Dado: Hrvati hoće sve od države, ali ništa ne daju

Dado iz Metkovića ima 64 godine, kuću od 120 kvadrata i okućnicu. Sinovi mu nisu stambeno zbrinuti i žive u Zagrebu. “Statistika kaže da 91 posto Hrvata ima riješeno stambeno pitanje. Po tom pitanju smo najbogatija država u Europi. Ali mi Hrvati ne bismo dali državi ništa, a htjeli bismo od nje sve: dobre plaće, velike mirovine, stanove, besplatne vrtiće i drugo. Državi možeš očekivati onoliko koliko si spreman dati.”

“Dajmo djeci stanove, kupimo im aute i, po mogućnosti, još stotinjak tisuća eura pa ćemo od zdrave djece stvoriti bolesnike, ali u glavi. Vidi se da je gospođa Milanka živjela u uređenim zemljama. Čovjek koji u životu ništa ne stvori, ne može ništa ni cijeniti”, zaključuje Dado.

Lea: Djeca imaju obvezu

Čitateljica Lea pak dodaje da djeca ne zaslužuju nikakvu nekretninu ako ne žele brinuti o svojim roditeljima do njihove smrti. “Roditelji se cijeli život žrtvuju zbog djece i djeca su dužna skrbiti o njima kad se više ne mogu sami brinuti o sebi. Strašno je da se o tome uopće raspravlja; to bi trebalo biti nešto potpuno prirodno i normalno. Ljudi su, nažalost, najgora vrsta.”