Je li moguće biti istinski sretan s mizernom mirovinom? Moguće je, tvrdi naša čitateljica Dunja. Dapače, jasno pokazuje da ju je naša druga čitateljica, a koja tvrdi da 800 eura nije dovoljno za bezbrižan život u mirovini – naljutila.
“Radili pola stoljeća ili 25 godina, isto je. Razlika je samo jedna: ako si zadovoljan s onim što imaš, onda si sretan, a ako stalno kukaš za prošlim danima i neostvarenim željama, ni 8.000 eura neće ti donijeti sreću i zadovoljstvo”, tvrdi Dunja koja misli da su svi koji žele više, zapravo, neskromni.
“Skromnost je vrlina koja se ne zarađuje i ne plaća nikakvim novcem. Skromnost je sreća jer sve što si živio i preživio smatraš svojim životnim blagom. Dajte ljudi, prestanite kukati. Sretna sam i sa svojih 300 eura jer upravo toliko mi i treba. Koja putovanja sanjate? Pa prošetajte po svom gradu ili mjestu, selu, i vidjet ćete da ima toga još za vidjeti i upoznati. Stvarno mi je dosta više tih takozvanih nesretnih umirovljenika!” pomalo grubo kaže Dunja.
Skromnost ili samozavaravanje?
Pri tome nije jedina u ovakvom stavu i valja razumjeti da konstantno ukazivanje na siromaštvo umirovljenika može biti zamorno, ponekad čak i depresivno. No je li ovakva retorika opasna i promovira li normalizaciju siromaštva u starosti?
Skromnost stvarno može biti vrlina, ali i mehanizam samozavaravanja, osobito kada prikriva potisnute želje ili odustajanje od onoga što zapravo želimo. U ovom slučaju, postavlja se pitanje: je li zadovoljstvo s 300 eura mjesečno zaista dokaz duševnog mira ili posljedica navikavanja na nepravdu i skromne uvjete života? I nije li upravo takav stav nešto što cementira siromaštvo među umirovljenicima?
Svaka vlada bi htjela takve građane
Poruke koje promoviraju zadovoljstvo s izrazito niskim mirovinama mogu imati šire društvene posljedice. One smanjuju kolektivni pritisak na vlasti da poboljšaju mirovinski sustav. Kada se stvara dojam da su umirovljenici zadovoljni s minimalnim primanjima, smanjuje se i politička volja da se sustav mijenja.
Iako većina umirovljenika u Hrvatskoj ima manje od 500 eura mirovine, prava istina je da 800 eura nije dovoljno za dobar život. Reći da je “super živjeti s 300 eura i da su ljudi neskromni” može nenamjerno prikriti dubinu problema i obeshrabriti druge da se bore za bolje uvjete.
Pravo na snove imamo dok god smo živi
Dunjina perspektiva može ponuditi olakšanje ljudima koji su u istoj situaciji u kojoj je ona, no i umirovljenici imaju pravo sanjati. Žena koja je radila 48 godina nije ni neskromna ni glupa zato što želi otići na Kanare ili trošiti novac na bilo što drugo osim osnovnih životnih potreba. Biti zahvalan ne isključuje pravo da želimo više. U konačnici, ne trebamo se pitati je li 300 eura dovoljno. Pitanje je: “Je li 300 eura pravedno za desetljeća rada?”
Želite li podijeliti svoje mišljenje? Javite nam se.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
