Savršeno sam zadovoljna svojom situacijom. Moglo je biti i bolje da sam o nekim stvarima ranije razmišljala, ali to sada ne mogu promijeniti. Što je, tu je. Karijeru sam započela kao tajnica na Učiteljskom fakultetu, a zatim sam prešla u željezarsku tvrtku. Ostala sam 43 godine u prodaji.
Nisam imala nikakvu mirovinsku štednju nakon što sam kupila zemljište za kuću jer nikada nisam razmišljala o mirovini. Bila sam spremna za mirovinu sa 73 godine. No, nije mi se svidjela onoliko koliko sam mislila da hoće.
Planirala sam malo putovati, ali moj suprug više nije bio sa mnom, a putovati samoj nije zabavno. Nedostajala mi je svakodnevna aktivnost. U roku od mjesec-dva poželjela sam se vratiti na posao. Nisam mislila da će me itko htjeti zaposliti u tim godinama, ali posao sam dobila odmah.
Sada primam 2.547 dolara mjesečno. Primam i oko 1.000 dolara mjesečno državne mirovine koju sam zaradila u željezarskoj tvrtki. Mogla bih preživjeti i bez rada, ali morala bih okretati svaki novčić tri puta.
Na poslu sam već u šest ujutro
Vratila sam se na posao jer su mi nedostajali ljudi i kolektiv. Već 12 godina radim u logističkoj tvrtki. Trenutno sam na recepciji i dočekujem klijente.
Prva sam koja dolazi u ured. Svakog jutra otključavam vrata i dočekujem klijente, saznajem tko su i koga traže. Ustajem vrlo rano, i iako se tvrtka otvara tek u 8:30, ja dolazim već u 6 sati. Ne naplaćujem im to. To je moja odluka. Radim do 12:30.
Odgovaram na telefonske pozive i prosljeđujem ih odgovarajućim osobama. Rekla sam im da mogu uskočiti kada netko ima viška posla. Trenutno pomažem u računovodstvu jer im je jedna osoba na bolovanju.
S prihodima uspijevam preživjeti, ali ne mogu reći da mi ostane išta viška. Voljela bih da je drukčije, ali jednostavno nije.
Samoća i mir
Nakon što mi je suprug preminuo, ostala sam sama. Dan je dugačak kad si sam, bez obzira na to koliko posla imaš. Imala sam dva brata koje sam izgubila, a nedavno i šogoricu. Ostatak obitelji je u drugim državama. Ljudi su važni kako bismo mentalno ostali aktivni.
Imam nekoliko prijatelja, uključujući jednog u devedesetima kojeg povremeno posjećujem. S prijateljima s posla, bračnim parom, idem na večeru petkom. Imam i susjeda koji je vrlo ljubazan i puno mi pomaže, čak mi pomaže ispunjavati poreznu prijavu.
Ne pijem nikakve lijekove. Samo sam jednom u životu bila u bolnici i to zbog upale slijepog crijeva. Svaka tri mjeseca idem na kontrolu kod liječnika, koji mi kaže: “Ne znam što radite, ali samo nastavite.”
Kuća još nije otplaćena
Još uvijek otplaćujem kredit za kuću i imam redovne troškove. Ušteđevinu sam potrošila na kupnju zemljišta, a zatim sagradila brvnaru s tri spavaće sobe i dvije kupaonice na četiri hektara zemljišta. Vrlo je ugodna.
Moj muž je želio ovu kuću i uživao u njoj šest godina prije nego što je preminuo. Sada se ja brinem o njoj. Uvijek se pojavi neki trošak. Nedavno sam morala posjeći nekoliko stabala, a sad me čeka puno čišćenja prašine.
Savjetujem svima da svaki mjesec odvoje nešto od plaće kako bi im bilo lakše kasnije. Neće svi imati sreću i snaći se poput mene. Planiranje unaprijed je jako važno, ali treba i uživati u životu. Radit ću dokle god budem mogla. Živim dan po dan. Nitko ne zna koliko mu je vremena ostalo. Ne gledam previše unaprijed jer nikad ne znaš. Takav je život.
Sally Ann McCarter (85) radi na pola radnog vremena u logističkoj tvrtki u Pennsylvaniji. Svoju je priču originalno ispričala za Business Insider.
