Gospođa Mladenka (69) u razgovoru nam otkriva da je udovica te da se umirovila prije pet i pol godina. Mirovina ju je zatekla nespremnu iz više razloga. Netom prije umirovljenja izgubila je supruga, stan joj je stradao u potresu pa je sve selila sama, a iznos penzije bio je neugodno iznenađenje.
“Nakon potresa sam prodala veliki, ali oštećen stan i preselila sam se u garsonijeru. Sa sobom sam ponijela tek mali dio stvari, ostalo sam podijelila. Ta velika životna promjena, zajedno s odlaskom u mirovinu i padom primanja na svega 710 eura, potpuno su mi okrenuli život”, ističe.
“Kako godine prolaze, i moje se navike mijenjaju. O budžetiranju razmišljam sve više i trošim sve manje. Na ono na što sam nekada davala pravo bogatstvo, danas ne bih pomislila ni u najluđem snu. Reći ću samo da sam, u vrijeme dok sam dobro zarađivala, po zavjese išla u Italiju i dala tri prosječne plaće za njih”, prisjeća se.
Nedavno je, kaže, pročitala da Sindikat umirovljenika traži dodatak za samce. “To smatram jednom od najboljih mjera koje se mogu uvesti. Tvrdim da mi je deset puta teže izgurati mjesec nego prijateljici koja ima istu mirovinu, ali i muža koji prima 860 eura svoje penzije.”
“Oni, kad se jedan mjesec malo stisnu, već si mogu priuštiti nekoliko dana u toplicama ili na moru. Ja se, s druge strane, ne usudim nikamo jer uvijek strepim nad onim malo rezerve koju čuvam za ne daj Bože. Ne kupujem odjeću, jedino si sa smjenom godišnjih doba kupim poštenije cipele. No, taj cijeli mjesec sam napeta kao da sam si kupila nešto u Chanelu”, iskrena je gospođa Mladenka.
Gorana: Škrta sam iz nužde
O životu u mirovini razgovarali smo i s gospođom Goranom (67) koja ironično kaže da je postala prava majstorica od zanata kad je u pitanju rastezanje mirovine. “Govore mi da sam škrta jer samo mislim na novac i to je istina. Ali na to me navela stiska, nisam uvijek bila takva. Mirovina mi je srozala standard, gotovo triput mi je manja od plaća kakve sam imala zadnjih godina rada”, govori nam.
“Sa svega 660 eura, što mogu? Štedjeti. Ne da bih si priuštila skuplje cipele ili torbicu, ili čak putovala po svijetu dok sam zdravstveno još u stanju, nego da bih razvukla tu mizeriju na 30 dana punog frižidera. To vam je, kad zimi platim režije, 16 eura po danu. Da, dostatno za hranu, ali treba čovjek i nešto izvan toga. Pola mi ode na cigarete i ako sjednem u kafić ispred zgrade na kavu. To je sav luksuz koji si priuštim i toga se neću odreći”, priznaje umirovljenica Gorana.
Jasna: Nikad mi nije bilo bolje
Gospođa Jasna (71) iznimno je zadovoljna životom u mirovini, kao i samom mirovinom. “Nikad mi u životu nije bilo ljepše. Imamo vikendicu na moru pa sada sa suprugom pola godine provodim u kući nedaleko od Zagreba, a pola godine na Krku. Naše su mirovine dobre. Zajedno primamo više od 1.500 eura. Djecu smo odgojili da rade i budu samostalni, danas su uspješni ljudi.”
“Nesebični su i često nam donesu toliko hrane i potrepština u vikendicu da gotovo ne moramo ni kročiti u skupe trgovine na otoku, čak nas i previše podmazuju“, priča nam vedro ova umirovljenica.
Na pitanje ovisi li kvalitetan život u mirovini više o stanju duha ili o visini primanja, iskreno odgovara: “Dobro mi je jer sam si tako posložila, ali i zato što me život s godinama promijenio. Prije sam imala visoku plaću pa bih navečer kalkulirala na što ću je potrošiti. Danas, s puno manje, uopće ne razmišljam tako.”
“Kad smo već kod stanja duha, nekad sam se više oslanjala na supruga, pa sam se znala i ljutiti kad bih osjećala da više dajem nego što primam. Danas on sjedi u hladu i rješava križaljke, a ja s dvije starije susjede šetam rivom, ljeti idemo na plažu i uvijek imamo o čemu razgovarati. Shvatila sam da je u ovim godinama najvažniji unutarnji mir i da svaka stvar, svako nastojanje, ali i svaki odnos, mora biti uzajaman i lagan.”
A kako vi živite u mirovini?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
