Roditelji često iz najbolje namjere prime mladu obitelj pod svoj krov. Istovremeno, mladi koji se odluče na takav korak zamišljaju idilične prizore bake i djeda koji s osmijehom paze na unuče. U početku sve djeluje skladno, pomoć je pri ruci, svi su uzbuđeni zbog prinove, no svakodnevica brzo donese izazove.
Prednosti i mane suživota triju generacija pod istim krovom za Business Insider izvrsno je opisala britanska autorica Alexandra Meyer, koja je sa suprugom i tek rođenom bebom šest mjeseci provela kod roditelja.
“Kad sam zakoračila u svoju djevojačku sobu i srušila se na krevet u 38 tjednu trudnoće, osjetila sam nalet pomiješanih emocija. Suprug i ja bili smo u procesu prodaje naše prve kuće i cijeli je postupak toliko potrajao da smo bili pod ogromnim stresom. Iako smo dali sve od sebe da pronađemo novu kuću u koju bismo se preselili, nekoliko je dogovora propalo. S bebom na putu, odlučili smo smanjiti gubitke, prodati kuću i vratiti se k mojim roditeljima, koji žive sat vremena udaljeni od naše kuće i rodilišta”, objašnjava svoju situaciju iz veljače 2021. godine.
Krenula prva predbacivanja
“Imali smo sreće što su nas moji primili raširenih ruku, ali nikako se nismo mogli osjećati kao kod kuće. To jednostavno nije bio samo naš dom i nisam se mogla u miru ‘gnijezditi’ pa sam svoju potrebu za pripremama ispunjavala kupovinom stvari za bebu”, otkriva nadalje.
Tu su, kaže, krenula prva predbacivanja. “Neke bi stvari suprug i ja kupili u trgovinama u mjestu, a dosta sam toga naručila i online. Kako su paketi stizali jedan za drugim, vidjela sam kako moji roditelji u čudu šire oči. Kad je stigla nova, trendi kadica za bebu, nad kojom sam se oduševljeno cerekala, mama više nije mogla izdržati pa me pitala zašto sam trošila na kantu za kupanje djeteta.”
“Takve opaske su me baš znale povrijediti. Dok sam ja bila izvan sebe od uzbuđenja zbog kupovine svih tih stvari za naše prvo dijete, činilo mi se da ona te stvari doživljava kao nepotrebne. To mi je znala dati do znanja, na ovaj ili onaj način, ali sam prešutjela sve primjedbe i odlučila da se neću svađati oko toga.”
“Oprala sam i prvu odjeću za bebu, spakirala torbu za rodilište i milijun puta provjerila je li autosjedalica ispravno postavljena. To je bilo sve što sam mogla u toj takoreći prinudnoj situaciji. Generalno, moji se nisu žalili što smo im zauzeli toliki prostor i to je bila sreća jer ne mogu reći da povremeno nisam i sama bila svadljiva”, priznaje.
Ponekad je bilo previše
“Kad se rodila djevojčica, podrška mojih roditelja bila je neprocjenjiva. Bili su tu da na svakom koraku pomognu novim, zbunjenim i iscrpljenim roditeljima. Kada bi se zaredale besane noći, uzeli bi bebu i stavili je u njihalicu da bismo suprug i ja uhvatili koji sat sna. Međutim, ponekad je njihovo blago usmjeravanje znalo prijeći granicu”, kaže iskreno.
“Katkad bi moja mama, koja je obožavala svoju unuku, ali meni nije mogla prestati biti majka, inzistirala da malenu odvede u šetnju kako bih se ja mogla odmoriti, a ja sam jedino htjela ležati s njom na krevetu i sretno je promatrati. Jednom ju je nazvala ‘svojom bebom’. Bila je to ležerna opaska i pokazatelj duboke ljubavi koju je osjećala prema unuci, ali meni je to teško palo. Osjećala sam se kao da me opet vraća u ulogu djeteta, umjesto da me vidi kao roditelja, što mi je bilo potrebno”, priznaje Alexandra.
Planiranih šest tjedana kod roditelja pretvorilo u šest mjeseci. “Nakon iscrpnog traženja kuće i nekoliko novih razočaranja, konačno smo nešto pronašli. Kad je moja kći imala šest mjeseci, preselili smo se u vlastiti dom, dva sata udaljen od mojih. Dok smo odlazili iz kuće mojih roditelja, osjetila sam knedlu u grlu. Nikada nisam očekivala da ću s 30 godina ponovno živjeti s roditeljima na šest mjeseci, niti da će oni biti tako važan dio prvih dana života moje kćeri””
Ne bi ponovili ovakav aranžman
“Uspjeli smo preživjeti to razdoblje bez teško narušenih odnosa i zauvijek ću biti zahvalna na ljubavi koju su nam tada pokazali i koju nam i dalje pružaju. Znala sam da će mi nedostajati nakon što to poglavlje završi. I nedostaju mi. Ali kad smo se preselili u svoj prostor i počeli širiti krila, osjećaj je bio oslobađajući, kao da smo napokon mogli disati punim plućima.”
Za kraj kaže kako će jednog dana možda ponovno preseliti bliže roditeljima, ali ne bi ponovila ovakav aranžman, već bi živjela u svojoj kući. “Volimo i cijenimo samostalan život i svoju kućicu, a naša gostinjska soba uvijek je otvorena za naše roditelje. Kao goste”, zaključuje Alexandra Meyer. Pročitajte i 10 zlatnih pravila za skladan život pod istim krovom.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
