Vrijeme inflacije i galopirajućih cijena uvijek probude sentiment prema nekim prošlim vremenima u kojima smo bili mlađi, a život tek cesta koja je mogla odvesti u bilo kojem smjeru.
Baš zato stariji građani sa sjetom spominju sedamdesete kao godine prosperiteta. Istina je da smo si mogli priuštiti manje dobara nego danas, no dogodio se tada velik skok u standardu koji nas se s ove vremenske distance čini još i veći.
Sedamdesete su nam dale i vrijedne lekcije o financijskoj disciplini koje mlađe generacije sve rjeđe prakticiraju ili ih uopće ne poznaju. I zato u nastavku donosimo sedam financijskih navika tadašnje srednje klase, a koje bi u doba rekordnog zaduživanja i potrošačkog mentaliteta, mogle ponovno postati korisne.
1. Samo gotovina
Prema podacima Fine, krajem travnja ukupna glavnica potrošačkih dugova iznosila je 2,95 milijardi eura, a u blokadi je bilo nešto manje od 200.000 građana. U sedamdesetima gotovo nitko nije imao kreditnu karticu. Imali su ih samo gastarbajteri i to oni dobrostojeći. Kupovina na dug nije bila opcija, a obročna otplata kroz potrošačke kredite značila je pomno planiranje kućnog budžeta.
2. Kuverte za izdatke
Budžetiranje pomoću kuverti bila je uobičajena praksa. Dapače, upravo smo to i učili u osnovnoj školi kroz predmet koji se zvao domaćinstvo. Svaki iznos iz plaće fizički je raspodijeljen: jedna kuverta za hranu, druga za režije, treća za gorivo. Kad bi novac nestao iz kuverte, više se nije trošilo do iduće plaće.
3. Štednja je normalna, restorani su obijest
U sedamdesetima se nije štedjelo iz pomodnosti, nego iz nužde. Hrana se pripremala kod kuće, kava se je na poslu kuhala, a ne naručivala iz obližnjeg kafića. Tvrtke su imale menze koje su kuhale tople obroke za radnike. Ako nije bilo te mogućnosti, hrana se nije naručivala, već se nosila od kuće. Djeca su šišana u dnevnom boravku, aluminijska folija se prala i ponovno koristila, a svaka staklenka čuvala se za novu namjenu.
4. Rabljena odjeća se ne baca
U 70-ima, odjeća se nosila godinama, krpala i prenosila s brata na sestru. Nije bilo dućana rabljenom odjećom, no nošena odjeća se dijelila i unutar šire obitelji. Tko je imao rodbinu u Njemačkoj, bio je blagoslovljen. Dobiti modernu jaknu koju je prerastao bratić iz Njemačke bilo je ravno jack potu.
5. Zajedničke kupovine
Kada se novac morao rastegnuti, obitelji su se oslanjale jedna na drugu. Više kućanstava udruživalo bi novac za kupnju velikih količina mesa kojima su se punile sve dostupnije ledenice i zamrzivači. U radnim kolektivima se organizirala i sindikalna kupnja na veliko; od deterdženata do mesa.
6. Financijska edukacija od rane mladosti
Djeca su novac zarađivala, a ne dobivala. Džeparac je bio uvjetovan kućanskim poslovima, a roditelji su otvoreno razgovarali o računima i financijskim odlukama. Djeca su točno znala koliko su njihove želje realne i da novi bicikl ili rolšuhe nisu nešto što mogu tražiti tek tako. Ta praksa, iako ponekad gruba, učila je odgovornosti prije nego što bi dijete uopće otvorilo svoj prvi račun u banci.
7. Fond za crne dane bio je svetinja
U sedamdesetima je i skromna ušteđevina u limenoj kutiji “505 s crtom” imala svoju svrhu. Čak i kad su budžeti bili mali, nešto se uvijek ostavljalo “za ne daj Bože”.
