“Radit ću dok god budem mogla, sve dok ne padnem s nogu negdje usput s turistima”, poručuje Dara Mayer, 74-godišnja umirovljena Vukovarka, kritizirajući društvenu neosjetljivost prema starijim osobama koje, unatoč golemom doprinosu, u mirovini jedva preživljavaju.
“Hrvatska mirovina za 33 i pol godine rada u Fini iznosi mi svega 420 eura. S tim se ne može živjeti. Dobivam i 133 eura za pet godina rada kao njegovateljica u Njemačkoj, gdje sam s obitelji bila u izbjeglištvu. Kad to zbrojim, još uvijek sa 553 eura ne mogu pokriti ni osnovne troškove, a kamoli nešto više. Naš mirovinski sustav je katastrofalan i nepravedan. A nije puno bolji ni zdravstveni, koliko sam se samo naplaćala”, napominje.
Tri je puta operirala kralježnicu, a potom i srce, koljeno, debelo crijevo te očnu mrenu. “Prvu operaciju kralježnice platila sam 6.000 eura, no nije bila uspješna. Ni druga operacija u bolnici nije donijela rezultate, a za treću sam morala podići kredit od 12.000 eura kako bih se što prije oslobodila nesnosnih bolova”, priznaje nam.
Još vraća kredit
“Taj sam kredit uzela na tri godine, a ostala mi je još jedna godina otplate. U međuvremenu sam shvatila da neću moći dočekati ni termin za operaciju očne mrene, pa sam i to platila sama, 3.000 eura. A o troškovima zubara da i ne govorim. Tko to može financirati samo od mirovine? Nitko, zato trpim i radim”, rekla je.
Umirovila se 2010., svega godinu i pol prije uvjeta za punu mirovinu. “U firmi je bila napeta atmosfera, stalna strahovanja tko će dobiti otkaz jer su smanjivali broj ljudi. Psihički je to bilo jako teško. Ponudili su mi da odem, a kako mi je i mama tada bila teško bolesna, a kći u Njemačkoj rađala blizance, odlučila sam se za prijevremenu”, otkriva gospođa Mayer.
No, radila je sve samo ne mirovila. Posvetila se slikanju i svoje je radove i izlagala, a oslikavala je i bočice za svadbe. K tomu, za jednu banku je ugovarala stambenu štednju, za osiguravajuću kuću životno osiguranje, a prodavala je i filtere za vodu. Potom se odvažila pri Ekonomskom fakultetu u Osijeku položiti ispit za turističku vodičkinju na njemačkom jeziku, te je ubrzo otvorila i sporednu djelatnost.
“Imam pravo zaraditi do određenog iznosa, uz primanje mirovine. Državi plaćam porez, ali si ne plaćam zdravstveno jer na to imam pravo kao umirovljenica. Problem je što mi se zbog toga ne može upisati dodatni staž. Smatram to nepravdom u mirovinskom zakonu”, kaže.
“Imam sreće što volim ovaj posao”
Kao vodičkinja pokriva čak četiri županije. “Raditi moram, ali imam sreće što iznimno volim ovaj posao. Da, bude mi teško s obzirom na moje zdravstveno stanje, osobito sada kad su počele vrućine, ali nekako izdržim. Prođu tjedni bez ijednog dana odmora, no ne mogu si priuštiti kukanje kao mnogi umirovljenici o kojima čitam u medijima”, kaže znakovito gospođa Mayer, koja radi i većinu vikenda u godini.
Obje su joj kćeri ostale u Njemačkoj, kao i osmero unučadi. Ne vide se često jer su takve prilike, k tome skupo je otputovati samo na dan ili dva. “Kćeri su u Stuttgartu, samo se sin vratio s nama. Kad smo se vratili u Vukovar 1998., nije bilo ni ulične rasvjete. Počinjali smo gotovo od nule. Bilo je teško, ali sam ponosna na cijelu obitelj i dobro školovanu djecu. Suprug je također u mirovini i malo je bolje prošao od mene, no i on još radi uz mirovinu”, doznajemo.
Aktivna i u zajednici
“Pjevam u zboru Drei Rosen aus Vukovar, a 12 godina bila sam predsjednica Udruge Nijemaca i Austrijanaca. Danas sam predstavnica njemačke nacionalne manjine u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Ponosna sam što njegujemo i čuvamo kulturni identitet. Svestranost je ono što me pokreće, čovjek mora biti aktivan da bi tijelo i mozak ostali u pogonu. Samo neka je zdravlja”, zaključuje neustrašiva Vukovarka koja je u mirovini tisućama stranaca pokazala ljepote Slavonije i prenijela im mnoga znanja.
