Prošlo je više od mjesec dana kako maloprodajni lanci imaju obvezu javne i svakodnevne objave cjenika. U međuvremenu je Državni inspektorat izvijestio o brojnim prekršajima u smislu izostanka ili manjkavog prikazivanja cijena, a koji su otkriveni izravnim nadzorima. Imaju li hrvatski potrošači izgleda i izbora u borbi protiv velikih trgovačkih lanaca? Za portal za uspoređivanje cijena i potrošačko informiranje Koliko.HR odgovara Ana Knežević, predsjednica Hrvatske udruge za zaštitu potrošača.
Konačno možemo brzo i na jednom mjestu pregledati cijene proizvoda u različitim maloprodajnim lancima. I sami smo na portalu Koliko.HR napravili aplikaciju za usporedbu cijena. Mislite li da takozvani izraelski model može pomoći građanima ili je to samo zabava zaljubljenicima u brojke i baze podataka?
Kada bi trgovci ažurno i vjerodostojno objavljivali cijene, građani bi imali koristi. Ali već smo prije imali problema s onom vladinom aplikacijom “Kretanje cijena”. Upozoravali smo da će trgovački lanci stvarati probleme i sa svakodnevnom objavom. Nažalost, u svaku aktivnost ulazimo kao da je radimo prvi na svijetu. Treba iskoristiti pozitivna iskustva drugih i prekopirati sve što je dobro. Naši trgovački lanci uvijek nađu nekakav izgovor. Ministarstvo gospodarstva mora biti puno oštrije. Ako se u nešto ide, ne možete ovisiti o dobroj volji trgovaca hoće li dati podatak ili neće. Građani ne mogu pratiti te cjenike jer je riječ o moru podataka, pa je doista potrebno developerima omogućiti da imaju vjerostojne podatke kako bi potrošači kroz aplikacije dobili kvalitetnu informaciju.
Kako to da je svaki četvrti nadzor cijena, od njih skoro 3.000, utvrdio prekršaj? Prema najnovijim podacima Državnog inspektorata, čak sedam trgovačkih lanaca nije u potpunosti objavilo ažurne cjenike na mrežnim stranicama.
Potrošači od prijava i kazni nemaju koristi. Kazna je prihod državnog proračuna. Državni inspektorat ima mjeru koja se zove načelo oportuniteta. Načelo oportuniteta daje inspektorima mogućnost da trgovcu daju rok u kojem moraju korigirati ono što ne valja. Nakon toga mogu doći i prekontrolirati. Ako nisu dobro iskazane cijene treba im dati rok od tri dana da se to sredi pa, ako to ne učine, poduzimaju se druge mjere. Od prekršajnih prijava trgovci nemaju straha.
Imate originalan prijedlog za kažnjavanje trgovaca u prekršaju?
Da, trebalo bi ih kazniti na način da se kazna plaća za svaki prekršaj, a ne jedna kazna za sve prekršaje. Kada bi se to multipliciralo za desetke, stotine ili tisuće prekršaja, to bi onda bila respektabilna kazna na koju ne bi mogli odmahnuti rukom.
Gdje je nestalo brašno?
Što ste vi u pogledu ograničavanja cijena i obveze transparentne objave cijena primijetili na terenu?
Nisu svi stavili plakate s popisom proizvoda s ograničenim cijenama. Ako potrošač ne zna koji je proizvod s ograničenom cijenom, onda ga neće ni tražiti. Ali što je najgore, na policama postoje cijene, ali nema proizvoda. Kažu da ga je nestalo. Zar nije za očekivati da će biti pojačana potražnja za proizvodom s ograničenom cijenom? Nitko mi ne može reći da brašna može nestati. Samo treba popuniti police. Inspekcija bi trebala narediti da se police popune i sutradan doći u kontrolu pa eventualno izreći najveću kaznu.
Sada kad su cjenici javni, možemo se uvjeriti da za brojne proizvode raspon cijena jest gotovo nepostojeći, a neki u cijeloj državi koštaju jednako. Agencija za tržišno natjecanje nedavno je odbacila prijave o kartelskom udruživanju trgovačkih lanaca. Kako gledate na to?
Agencija podcjenjuje intelekt potrošača. Nismo toliko glupi da mislimo da su trgovci sjeli za isti stol i dogovarali se. Što mi znači ako u tisuću dućana imam istu cijenu? To zapravo znači da nemam izbora. Jednostavno je nemoguće da svi imaju iste ili ujednačene cijene. Postoji prešutna kartelizacija.
Dok se troši, cijene neće padati
Na prosvjede potrošača i bojkot trgovačkih lanaca smo već skoro zaboravili. Koliko je koristi bilo od toga?
Vidjela sam da je Martina Dalić rekla da je na Podravku taj bojkot djelovao. Bojkoti u svijetu su uspijevali kad se bojkotiralo određenog proizvođača, određeni proizvod ili određenog trgovca. Kod nas je ljude ponijela euforija. Prvi bojkot je bio uspješan, a onda je sve padalo. Našim ljudima treba objašnjavati da sve dok potrošnja u Hrvatskoj raste, cijene neće padati. Nisu trgovci pali s Marsa da spuštaju cijene kad sve više kupujemo. Možemo djelovati, ako smanjimo kupovinu. Puno hrane se baca. Svatko mora osvijestiti što mu treba, a što ne. Puno ljudi se po dućanima vrti s kolicima, a ni ne znaju po što su došli. Puno bogatije zemlje, poput naših susjeda Slovenaca, smanjile su potrošnju za desetak posto. Mi nismo takvi, pogotovo ako su blagdani.
Kad smo već kod hrane, rekordan broj opasnih proizvoda prijavljen je u Europskoj uniji tijekom 2024. godine. Dio toga čine i prehrambeni proizvodi. Je li hrana danas opasnija i zagađenija ili su analitičke metode i kontrole preciznije, češće i strože nego prije?
Mislim da je hrana manje kvalitetna jer je jednostavno nemoguće pratiti i slijediti sve te dobavljače i proizvođače, sve te zemlje kroz koje je proizvod prošao. Što znači kad na proizvodu piše da je zemlja podrijetla EU? Potrošači, s druge strane, nisu dovoljno educirani da bi znali to čitati i pratiti. Imat ćemo sve više problema. Sramota je koliko malo hrane proizvodimo. Da se nešto dogodi, imali bismo svoje hrane za tjedan dana.
Kosilice, perilice, televizori…
Cijelo vrijeme razgovora zvoni telefon. Zašto vas svi ti ljudi zovu, na što se žale?
Najviše problema imaju s materijalnim nedostacima proizvoda uglavnom elektroničkih uređaja, bijele tehnike, žale se na kosilice i klima-uređaje. To je 80 posto poziva. Čini mi se da ni marka ni cijena više ništa ne znače. Podjednako se kvare jeftini i skupi uređaji, jednako se kvare razvikane marke i one no name. EVo, zvala je gospođa zbog Whirlpool perilice koju je došao priključiti ovlašteni servis. I kad su je priključili nije radila.
Sada bi se ti uređaji trebali lakše popravljati. Europska unija forsira popravljanje kako bi se smanjio elektronički i tehnički otpad.
Da, to ide na popravak, ali nema dovoljno ljudi, servisa i dijelova koji dolaze iz Azije. To užasno dugo traje. Kako će gospođa s troje djece čekati da se perilica popravi u roku 60 dana? Zato je kupila drugu perilicu pa smo zapravo povećali količinu otpada. Klimatizacijski uređaji su posebna priča kad se pokvare usred ljeta pa idu na popravak. Pa kakav popravak? Treba odmah dati novi uređaj. Čovjek iz Vinkovaca zove da je kupio Samsungovu perilicu i sušilicu koja se pokvarila. Najbliži servis mu je u Zagrebu. Serviser kaže da je pretrpan poslom i da neće doći po uređaj u Vinkovce. Rekao mu je neka kupi drugu. To su apsurdi. Lako je iz Bruxella pričati i smišljati pravila.
Potrošači se žale, ali ne žele ništa poduzeti
Cijelo vrijeme pričamo o vrlo konkretnim primjerima. Do kada će naši kupci pustiti da ih trgovci “gule”? Ponekad imam osjećaj da je to i problem mentaliteta.
Europska komisija svake godine mjeri informiranost i povjerenje potrošača i trgovaca. Na tom potrošačkom semaforu smo 2015. godine bili zadnji po educiranosti i informiranosti potrošača, ali i trgovaca. Bili smo zadnji do 2023. godine kada su nam Grci oteli zadnje mjesto pa smo bili predzadnji. I ove godine su jedino Grci gori od nas.
U čemu je problem?
Kad đak ima jedinicu, i on i roditelj i škola se trude da se ta jedinica popravi. U Hrvatskoj samo konstatiramo da smo najlošiji i ništa ne poduzimamo. Naši ljudi ne znaju čitati deklaracije. Osim toga, istraživanja pokazuju da od sto ljudi koji imaju potrošački problem, žali ih se 96, a četiri se ne žale. Kod nas je upravo obrnuto. Ljudi zovu, ali nam kažu da se neće žaliti i da im je “jedino krivo što se od njih radi budale”. Ali to su njihovi novci, oni imaju pravo dobiti vrijednost za svoj novac. Što mi kao udruga za zaštitu potrošača onda možemo učiniti? Jedne godine sam skupila 200 slučajeva online prijevara. Državni inspektorat je odgovorio da se svaki za sebe mora prijaviti. Ljudi kod nas to jednostavno ne žele.
Kakvu suradnju imate s Ministarstvom gospodarstva? Jeste li zadovoljni?
Nismo. U udrugama smo svi volonteri i oni nas financiraju projektno. To je namjenski novac za točno određen trošak projekta. Kad projekt završi, financiranje prestane. Istovremeno Gradu Zagrebu plaćamo najamninu za prostor i režije. Trebali bismo se financirati članarinom, ali znate kakvi su naši ljudi – plate članarinu samo kad trebaju pomoć. Kad bi svih naših pet-šest tisuća članova platili članarinu, imali bismo novca za rad. Ministarstvo nema svijest o tomu da treba financirati hladni pogon. A mi dnevno primimo od 30 do 50 poziva i isto toliko mailova. Na zapadu ovakve udruge spadaju pod ministarstva pravosuđa jer su potrošačka prava ljudska prava i ta ministarstva financiraju njihov hladni pogon uz to što se i projektno financiraju. Tako bi trebalo biti i kod nas.
